Jedna od najupečatljivijih stvari u dokumentarnom serijalu 'Auschwitz: nacisti i konačno rješenje' nisu toliko svjedočanstva preživjelih zarobljenika, premda su potresna i jeziva. Ono što na svakoga gledatelja ostavlja najjači dojam, svjedočenja su onih koji su te zatvorenike ubijali, uglavnom običnih vojnika koji su ih vodili na smaknuća ili ih strijeljali pred iskopanim dubokim jamama. 'Ništa nisam mislio', u serijalu kaže jedan od pripadnika pješadijske brigade SS-a koji je sudjelovao u tim strijeljanjima. 'Samo sam nastojao gađati što bolje. Naš je posao bio da ih pogodimo i da se sruše u jamu.' Izgovoreno je to s odmakom i ravnodušnošću koji su vjerojatno jedini moguć način na koji je taj čovjek poživio dovoljno dugo da bi ga autor serijala mogao intervjuirati, a da zbog tog razgovora ne mora potegnuti do psihijatrijske bolnice.

Laurence Rees, kreativni urednik BBC-jevih povijesnih programa, prije 'Auschwitza' snimio je i druge hvaljene dokumentarce o Drugom svjetskom ratu, ali s ovime se odlučio na novi pristup. 'Nismo imali scenariste', objasnio je nakon snimanja 'Sve što vidite dvostruko je i trostruko provjereno, sve se dogodilo onako kako je prikazano'. U dokumentarnoj seriji o Auschwitzu, dakle, nema u klasičnom smislu dramatiziranih prizora: sve su rekonstrukcije onoliko autentične koliko je autentično ljudsko svjedočanstvo iz nekoliko neovisnih izvora. Drugim riječima, nije znanstveno, ali je novinarski pouzdano.

Hrvatska televizija nagrađivanu nam je dokumentarnu seriju Laurencea Reesa o Auschwitzu odlučila prikazati tijekom šest ljetnih tjedana, subotom uvečer, pod

egidom odabira Đele Hadžiselimovića. Je li riječ o najsretnijem terminu prikazivanja? Možda nije. Možda ljetne subotnje večeri nisu idealan termin za bolje upoznavanje s patnjom nacističkih žrtava i bešćutnošću njihovih mučitelja. No s druge strane, teško da bi se bilo koje drugo vrijeme moglo nazvati pravim za takvo što. Jedini prigovor vezan uz vrijeme koji bih ozbiljno mogla uputiti HTV-u jest onaj u kojem bih ih priupitala zašto su čekali tako dugo s otkupom ove sjajne, vrlo dojmljive i bez ikakve sumnje važne dokumentarne serije. Od 2005. godine, kada je snimljena, pa do danas, kada je HTV prikazuje, snimljena su i neka druga svjedočanstva, neke modernije i još bolje istražene dokumentarne sage, pa Reesovo veledjelo više nije tako revolucionarno kao prije sedam godina.

Moguće je, doduše, da sada više i nije tako skupo kao nekada pa se zbog toga sada našlo na programu. Štogod bio razlog, od srca vam preporučujem gledanje. Sinoć emitirana druga epizoda bila je bolja, zanimljivija i poučnija od bilo čega na drugim domaćim kanalima jer je jedan od najčišćih i najistinitijih uvida ne samo u povijesne događaje, nego i u samo srce prave ljudske prirode

'Očekivao sam da će mi ljudi s krive strane Auschwitza reći da su samo slijedili naređenja', nakon snimanja je komentirao Rees. 'Ali nisu. Većina mi je jednostavno priznala da je u tom trenutku mislila da postupa ispravno.' Ljudi s prave strane, pak, katkad su se ponašali nevjerojatno hrabro, a katkad i ne. 'Živjeli smo sa smrću od jutra do mraka', napomenuo je jedan zatvorenik, pripadnik ruske Crvene armije 'Nitko ne zna kako će reagirati u takvoj situaciji'.

Ovaj nam BBC-jev dokumentarac pokušava to dočarati, vodeći nas u samo srce mračne europske prošlosti, gdje je, kada se zagledamo u lice svakoga aktera, vrlo malo crno-bijelih istina, ali je zato mnogo tuge, žaljenja i boli.