Ako se o nekome, osim o rukometašima, priča posljednjih dana onda je to sportska novinarka RTL-a Ines Goda Forjan. Nakon što je 19 dana neumorno izvještavala s Europskog rukometnog prvenstva iz Švedske i Danske, bez dana odmora, i potom nakon neprospavane noći vodila program dočeka naših brončanih na Trgu bana Jelačića, Ines je bila gošća RTL Direkta, gdje je Mojmiri Pastorčić otkrila brojne zanimljivosti.

'Još uvijek se nisam dovoljno naspavala, ali i to će doći. Odmorit ću se narednih dana jer sam dobila slobodne dane, tako da neću raditi idućih par dana', priznala je prvo Ines Goda Forjan, a onda je Mojmira spomenula fotografiju na kojoj grli kapetana Ivana Martinovića, a koja je postala viralna.

'Kad je ta fotografija nastala nisam imala pojma ni da nas netko fotografira niti da će ta fotografija postati toliko viralna i da će prikupiti toliko simpatija, lajkova i reakcija. Nastala je spontano. Ivan Martinović je došao na našu flash poziciju s koje se javljamo uživo odmah nakon utakmice. Bio je izvan sebe, govorio mi je da ne zna što se upravo dogodilo, da nije svjestan ničega. Ja sam ga uhvatila za ramena i rekla: ej, vi ste u polufinalu Europskog prvenstva. I on je samo počeo plakati. Bio je to baš dirljiv, emotivan trenutak. Bili smo euforični, ludi, iskreni i stvarno sretni zbog tog uspjeha jer je to bila velika stvar.

Trenutak za pamćenje

Na pitanje koji će trenutak posebno pamtiti, rekla je kako joj je teško izdvojiti samo jedan, pa je spomenula tešku utakmicu s Gruzijom, ali i pobjedu nad Mađarskom kad je Hrvatska ušla u polufinale. 'U tom trenutku sam mislila: to je to, osvojit ćemo medalju, iako na početku prvenstva nisam vjerovala da će se to dogoditi', rekla je i dodala:

'I naravno onaj trenutak kad sam ih nakon utakmice s Islandom vidjela u dvorani u Herningu kako primaju tu broncu. Osjećala sam ponos, sreću i ogromnu zahvalnost što sam dio svega toga. Taj trenutak kad izlaze, kad primaju broncu oko vrata i kad su najsretniji na svijetu, stvarno je nešto posebno.'

Ponekad zaboravim...

Otkrila je potom i kako ona utakmice prati s 'pitch reporter pozicije', što znači da sjedi odmah iza naše klupe i iz prve ruke vidi i čuje sve što se događa. 'Ponekad zaboravim da se možda vidim u kadru pa onda bude svakakvih reakcija. Ali pokušavam biti normalna i pristojna. Užasno je to dinamično, uzbudljivo i zabavno gledati iz prvog reda. Čujem što si međusobno govore, kako se bodre, što izbornik govori, kako međusobno komuniciraju. Kad sve to završi, imam osjećaj kao da sam i ja odigrala utakmicu jer sve to proživljavam s njima.'

Ines je priznala da su najizazovniji dio posla prve minute nakon završetka utakmice, dok svi slave ili tuguju, a ona mora ostati pribrana, realna i objektivna.

'Bilo pobjeda ili poraz, ja se moram smiriti, pribrati, biti realna i objektivna, znati koja ću pitanja postaviti. Biti kritična ako treba, a podrška ako im treba podrška. U tom trenutku sve oko mene nestaje. Fokusiram se samo na tog igrača koji mi je gost u liveu i pratim ga po dvorani, hoće li doći na vrijeme. Mašem, trčim okolo da ga dovedem na poziciju. Svi smo vruće glave kad utakmica završi i nemaš puno vremena da se priberes i odradiš posao profesionalno. Nekad tih par minuta prođu užasno brzo, a nekad su kao cijela vječnost.'

Nije vjerovala

Potom je priznala i kako sama nije mislila da rukometaši mogu do medalje: 'Dojam je bio da će teško ponoviti ono što su napravili na Svjetskom prvenstvu. Mnogi su mislili da se to dogodilo jer smo bili domaćini, da su se stvari poklopile. I ja sam strepila i bojala se jer nisam znala što očekivati. Nadala sam se da možemo do polufinala i borbe za medalju, ali da sam čvrsto vjerovala, iskreno nisam. Dečki su me ugodno iznenadili jer je jako teško spojiti dva velika natjecanja i odigrati ih na vrhunskoj razini.'

A onda je otkrila ono što sve zanima, kako se snašla voditi doček pred 70 tisuća ljudi na Trgu i milijune pred malim ekranima. 'Kad sam se popela na pozornicu i vidjela to mnoštvo ljudi, noge su mi se odsjekle. Prije izlaska nisam gledala društvene mreže niti televizijski prijenos jer nisam željela znati koliko ljudi je vani. Kad sam izašla i vidjela sve to, pomislila sam: ja ovo ne mogu. Nisam ni znala da imam to u sebi, da mogu stajati pred tolikim brojem ljudi i vikati, ali evo, izašlo je iz mene. Na kraju sam bila zadovoljna i sretna i drago mi je što sam bila dio toga. Sve se dogodilo užasno brzo i neplanirano. U 13:30 sam doznala da ću uvoditi program, a u 18:00 sam već bila na pozornici, tako da vremena za pripremu nije bilo.'