Glumica Dea Presečki (29) u novu kazališnu sezonu ulazi punom parom. Članica ansambla varaždinskog HNK 16. listopada pred publiku izlazi u prvoj premijeri sezone, predstavi 'Lovačke priče iz Donje Bavarske' njemačkog dramatičara Martina Sperra, a usto igra u još devet predstava matične kuće. Radi i kao asistentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a iza nje je i snimanje prve sezone RTL-ove serije 'IQ 160'.

Ipak, prije povratka obavezama provela je ljeto koje će dugo pamtiti. Umjesto plaže odabrala je svoj prvi Camino – oko 280 kilometara dugu portugalsku oceansku rutu, koju je sama prehodala u jedanaest dana.

Odluka donesena u dva dana

Za razliku od mnogih hodočasnika koji put planiraju mjesecima, Dea se odlučila gotovo preko noći. Od trenutka kada je ozbiljnije počela razmišljati o Caminu do kupnje avionske karte prošla su samo dva dana.

'Čini mi se da je ta ideja dugo podsvjesno rasla u meni, sve dok nisam osjetila da je pravi trenutak. Jednog sam se jutra probudila, počela čitati članke i istraživati, a dva dana poslije već sam imala kartu. Istovremeno me veselilo i zastrašivalo to što ću se sama upustiti u nešto potpuno novo i nepoznato', ispričala je za Gloriju.

Kako kaže, do samog leta za Porto držale su je odlučnost i pomalo tvrdoglavost. Osjećala je da joj je takvo iskustvo u tom trenutku potrebno, bilo na duhovnoj, mentalnoj ili osobnoj razini, a danas ga ubraja među bolje odluke u životu.

Ozljeda koja je sve promijenila

Jedanaest dana na putu značilo je nova poznanstva, nova mjesta i tuđe priče, ali i mnogo vremena nasamo s vlastitim mislima. Put, međutim, nije prošao glatko. Već nakon tri dana tempo koji si je zadala doveo je do ozljede, zbog koje je morala usporiti i promijeniti pristup.

'Na Caminu se dogodi toliko toga da neke stvari jednostavno ne možete isplanirati. Naučila sam stati, prepustiti se i živjeti u trenutku. Kako se kaže, 'Camino provides'. U pravom trenutku naiđete na prave ljude, koji su vam spremni pomoći, hodati uz vas i gurati vas naprijed', prisjeća se glumica.

Jedna od njih bila je prijateljica iz Poljske, koja joj je pružila podršku kad joj je bilo najteže. Emocije su je potpuno sustigle tek na cilju, pred katedralom u Santiagu. Taj spoj osjećaja i pročišćenja, priznaje, dosad nije doživjela, a već razmišlja o povratku – ovaj put na drugu, dužu rutu.

Hodala je i za druge

Deino hodočašće imalo je i humanitarnu stranu. Tijekom puta prikupljala je donacije za udrugu Mali zmaj, koja pomaže djeci iz obitelji slabijeg imovinskog statusa, a sa sobom je nosila i maskotu udruge.

Poruke i pozivi obitelji, prijatelja, ali i potpunih neznanaca, davali su joj snagu u težim trenucima. 'Zbog njih moj naizgled samostalan put nije bio toliko samotan. Dirnulo me koliko se ljudi uključilo i podržalo udrugu, i to mi je bila jedna od najljepših stvari na cijelom putovanju', kaže.

Dok je kilometrima daleko testirala vlastite fizičke i psihičke granice, kod kuće ju je strpljivo čekala ljubimica, engleska buldogica Berta.