Joško Vlašić je trener i bivši vrhunski desetobojac koji je od najranijih dana sustavno razvijao motoričke sposobnosti svoje djece, pretvarajući igru u temelje za vrhunski sport i karakter. Blanku je pratio kroz cijelu karijeru, te su zajedno osvojili sve što se moglo – od svjetskih i europskih titula do olimpijskog postolja, uvijek spajajući zahtjevnost i očinsku brigu. Paralelno je, od djetinjstva, radio i s Nikolom koji je danas A-reprezentativac Hrvatske i igrač Torina.

Joško Vlašić sažeo je svoju roditeljsko-trenersku priču kroz tri ključne točke: više je puta bio i otac i trener, svaki put s drukčijim putem i sretnim raspletom: ulogu trenera prihvatio je prirodno, jer je kao sportaš i kineziolog u četvero djece prepoznao izrazitu motoriku, kod troje i iznadprosnu, a sve se događalo postepeno, prema interesu i mogućnostima, bez iluzije da se život može do kraja isplanirati.

S odmakom od desetljeća, kaže, na te dane gleda drugačije: ništa vas zapravo ne pripremi za brak, a još manje za roditeljstvo s četvero djece. Opisao je i realnost obiteljskog početka - šestero ih je živjelo u stanu od 70 kvadrata – naglašavajući da se karakter, navike i sportska disciplina grade u skromnim okolnostima, korak po korak, strpljivo i bez prečica. Prisjetio se kako nije bila jednostavna situacija. Kad je vidio da je Blanka talentirana, stalo mu je bilo da se posveti samo djeci. No, trebalo mu je puno vremena da sve stigne, a to nije imao. Dnevno je, kaže, imao osam treninga sa sportašima, znalo mu se dogoditi da zaspe na semaforu kad bih išao doma ručati. To je bilo teško razdoblje.

Najteži zadatak

Sažeo je da je roditeljstvo 'utakmica sa svijetom' u kojoj znaš da možeš puno dati djetetu, ali nikad ne kontroliraš okolnosti ni ishod. Biti trener znači nekoga pratiti godinu-dvije, no biti otac traje cijeli život, pa svaka pogreška nosi dug trag i veću odgovornost. U tom okviru teret očinstva opisuje kao najteži zadatak: vodiš dijete kroz svijet, učiš i griješiš, znajući da će posljedice i lekcije ostati zauvijek. U jednom trenutku je zaplakao, a sve je u publici pratila njegova kći Blanka.

Dotaknuo se Blankinih početaka i borbe s bolešću koja joj je skoro prekinula karijeru. 'Blanka je bila odlična učenica, mogla je ići na farmaciju, vjerojatno bi joj bio zanimljiv život, isla bi u istraživački dio. Rekli smo, okej, idemo dati dvije godine da vidimo hoće li napredovati i iskočiti. Uspjela je. Jedan ukrajinski trener rekao mi je da skakačica najviše bez dopinga može skočiti 2,04 metra. Vi hrlite ka nekim rezultatima, a imate uteg da žena ne može preko te visine, a niste spremni dopingirati svoje dijete. Ona je već drugu godinu preskočila dva metra, tada smo shvatili da ćemo se ozbiljno baviti time. No, kad je krenulo, došla je bolest. Dijagnosticirana joj je hipertireoza, zbog čega je morala izvaditi štitnjaču', ispričao je Joško Vlašić, a piše 24sata.

Priznao je da najviše žali zbog trenutaka kad je, iz najbolje namjere, pretjerao u strogoći. Ispričao je i epizodu kad je završnica sezone bila u Moskvi s nagradom od 70.000 eura: Blanka je rekla da je iscrpljena i ne ide joj se, a on je čuo da se zaljubila. Novac je otišao drugdje, a njemu je ostao osjećaj da je jednom pretjerao i da se zbog toga iskreno kaje. U tom trenutku se uključila i Blanka.

'Tata, ja se toga ne sjećam', rekla je kroz smijeh i dodala da 'dosta stvari tata ne zna'. 'Ja sam uvjerena da nisam imala tatu za trenera, ne bih sve ovo postigla. Samo on je znao kako raditi sa mnom, znam koliko je truda i odricanja trebalo za moj rezultat. Gušt te je gledati u tvom sportskom carstvu u kojem kao djed živiš najbolje dane', istaknula je.