Fabrice Morvan i Rob Pilatus, udruženi u duet Milli Vanilli, samo su otvarali usta pjevajući hitove 'Girl You Know It‘s True', 'Girl I'm Gonna Miss You', 'Baby Don't Forget My Number' i 'Blame It on The Rain', koji im je 1990. godine donio Grammyja za najbolje nove izvođače. A onda su razotkriveni i osramoćeni.

U novom dugometražnom dokumentarnom filmu 'Milli Vanilli', koji stiže na streaming platformu Paramount+ 24. listopada, Morvan otkriva kako su on i njegov (pokojni) partner bili 'zavedeni obećanjima o slavi i zlatnim pločama' prije no što je izbio skandal.

'Taj bijes novinara, nisam to očekivao', kaže danas 57-godišnji Morvan preko Zooma iz Mallorce. 'Bilo mi je to teško razumjeti jer me u školi zanimalo novinarstvo. Znao sam da pravi novinar ima misiju da će istraživati, biti nepristran, obratiti se svakoj osobi u nekoj priči. A Rob i ja nismo bili pošteno tretirani. Mi smo jedini bili pod 'istragom', a diskografska kuća, menadžeri, PR tvrtka i producent su '​​pobjegli u šumu'. Zgrabili su nas kao da smo mi glavni', prisjeća se Morvan i nastavlja: 'Ali kad gledate mafijaške filmove, znate da postoji šef na vrhu. Šef je u našem slučaju bio Frank Farian.'

Dokumentarac je zanimljiv, čak i onima od nas koji su upoznati s tim skandalom u pop glazbi. Režirao ga je redatelj Luke Korem, čiji su prethodni dokumentarci bili usredotočeni na prevarante raznih vrsta (sportski, kartaški), a ovaj govori o sramoti poznatog dvojca i moći glazbene industrije. Godine 1990. Milli Vanilli bili su priča o hrabrosti i prijevari, o slavnim ljudima koji su privlačili pažnju publike, a u 2023. to je priča o rasističkom izrabljivanju, korporativnoj pohlepi i zavodljivosti slave. Također je odana počast Pilatusu jer je 1998. godine, u dobi od samo 32 godine, umro od slučajnog predoziranja alkoholom i lijekovima.

U središtu filma je Farian, njemački producent koji je već izveo sličnu prijevaru s grupom Boney M. Uočivši ih kao pomoćne plesače na njemačkoj televiziji i privučen njihovim dobrim izgledom, potpisao je s njima ugovor za više albuma. 'Upali smo u zamku', prisjeća se Morvan. 'Bio je to pametan potez s njegove strane. Bili smo mladi i gladni. Potpisali smo ugovor bez odvjetnika, bez menadžera, bez zaštite', pojasnio je.

Dobili su po 1500 njemačkih maraka. Kad je nestalo novca dok su besposleno čekali nove Farianove upute, tražili su još. 'Dobili smo ga ne znajući da smo tražeći taj novac ulazili dublje u to i nismo se mogli izvući', priznaje Morvan. Kad im je Farian konačno rekao da zapravo neće pjevati na snimanju te da će umjesto njih to činiti Brada Howell, reper Charles Shaw i prateći vokali Linda i Jodie Rocco – već su zapeli. 'Da bismo se izvukli iz toga, morali smo vratiti sav taj novac. No nismo imali novca, kako smo ga mogli vratiti? Tako da smo bili zarobljeni', opisao je Morvan.

Priznao je da su na kraju 'prigrlili laž'. Slava - posebno za Pilatusa, koji je odrastao u sirotištu, pokazala se opojnom. 'Stvar je u tome da sve dublje toneš. Bilo je to - vau! Svatko u našoj koži osjećao bi se tako. Čak i dok je funkcioniralo, sve se činilo nesigurno', ističe. U filmu je prikazana snimka koncerta uživo u Bristolu (Connecticut 21. srpnja 1989.), kada vokal-emulator počne preskakati, ostavljajući Roba i Faba samo da istrče s pozornice dok se publika razilazi. Prikazana je i snimka dua u emisiji 'The Steve Vizard Show' tijekom njihove promotivne turneje Australijom početkom 1990., u kojoj ih voditelj ismijava.

'Za mene je to bila noćna mora', kaže. 'Mjesto na kojem sam se najbolje osjećao bila je pozornica. Na njoj smo mogli zablistati i dati publici sve što imamo. U pozadini uma ponavljao sam: 'Pa, dat ću sve što imam i možda mi jednog dana oproste ono što sam učinio.' U početku je bilo lijepo, ali kad je izbio skandal, shvatio sam koliko ljudska bića mogu biti zla. Bilo nam je teško to podnijeti. Uvijek kažem da je Rob umro od slomljenog srca, zbog ljubavi koja mu je oduzeta. Kad smo izgubili sve, krenuli smo u ponor. Kako bismo preživjeli pritisak nastavka ove laži, uzimali smo lijekove da bismo umrtvili emocije i mogli nastaviti raditi', priznao je.

Kada su 1990. osvojili Grammyja za najboljeg novog izvođača, to je već bila javna tajna, a cijela industrija sudjelovala je u tome. Iako je Farian odbio biti uključen u dokumentarac, može se pohvaliti s nekoliko 'bombi' - uglavnom o bivšim rukovoditeljima Arista Recordsa - sugerirajući da je osnivač i predsjednik Clive Davis zažmirio kada je otkrio prijevaru (samo prodaja albuma donijela je 580 milijuna dolara). Tadašnji šef Grammyja, Michael Greene, koji je vodio tu organizaciju 14 godina, do 2002., također je navodno znao da par samo otvara usta tijekom nastupa u noći njihove pobjede.

Kad se Morvan prisjeti tih trenutaka, u njegovom glasu nema ljutnje, nego rezigniranog prihvaćanja činjenice da je šteta učinjena. Ukradene su mu godine, ismijan život, izgubio je prijatelja. Dugo je tražio priliku da ispriča sve o tome. Prije mnogo godina prodao je prava na svoju životnu priču produkcijskoj tvrtki RatPac Bretta Ratnera i Jamesa Packera, s nadom da će o njoj biti snimljen biografski film. Ali Ratnerov skandal zbog zlostavljanja potopio je te planove. Ipak, novi dokumentarac pokrenuo ih je s mjesta.

'Sat i 40 minuta nije dovoljno. Postoji mnogo stvari kojih smo se tek kratko dotakli. Dakle, nastavlja se', najavljuje Morvan, uzbuđen zbog toga što je napokon mogao ispričati sve. I dalje nastupa, pjeva svaki vikend, ponekad i pred 15.000 ljudi. 'Koliko god ljudi bilo u publici, dajem sve od sebe. I ne zaboravljaju me, to je najvažnije', poručio je.