Put do današnjeg zvuka tog benda nije bio lišen turbulencija. Nakon nesuglasica i razlaza nekadašnje postave, domaća se javnost našla pred neobičnom situacijom zbog postojanja dviju frakcija koje baštine isto ime. U velikom i otvorenom razgovoru za tportal, suosnivač benda Boris Hrepić Hrepa te karizmatični multiinstrumentalist i pjevač Jakša Jordes bez zadrške govore o razočaranju prekidom suradnje s bivšim kolegama, zašto Jakša sebe ne vidi kao Banovu kopiju nego kao autentičnog interpretatora, kako danas izgleda njihov odnos sa samim Banom, ali i zašto pored dvadesetak novih autorskih pjesama u džepu najviše vjeruju onom prvotnom, organskom zvuku s početka priče.

Tvornica je poznata po specifičnoj energiji, a vi ovaj nastup pretvarate u trajni zapis. Koliko vas činjenica da se svirka snima za live album opterećuje tehničkom preciznošću, a koliko vam zapravo daje dodatni adrenalinski vjetar u leđa?

HREPA: Zadnjih godina imali smo dosta koncerata, tako da smo poprilično uvježbani, a dodali smo i nekoliko novih, tj. starih pjesama za Tvornicu. Sam koncert traži dozu dodatne koncentracije, ali i adrenalina.

JORDES: Nimalo nas ne opterećuje. Što bude – bit će, znamo da smo spremni za taj poduhvat koji, evo, pripremamo duže vrijeme svirajući na raznim destinacijama. Ne samo zato što smo uistinu dobro uvježbani, već i zato što smo kao ekipa dobro usklađeni u showu koji radimo na stageu. Dajemo mu poseban naglasak uz dobru svirku. Koncert nije samo 'tri, četiri – sad', pa otpjevaj, odsviraj pjesmu pa stani. Interakcija s publikom puno nam znači. Želimo da u nama vide sliku toga kako Dalmatinci razmišljaju o životu, na taj osebujan, veseo i dobronamjeran način, uz divne pjesme Daleke obale.

Zagrepčani vas rado slušaju i u velikim dvoranama i na ljetnim festivalima, no Tvornica traži poseban kontakt oči u oči. Zašto vam je baš ovaj prostor bio logičan izbor za takvo nešto?

HREPA: Tvornica je naš najbolji koncertni klub, nešto u stilu nekadašnjeg Kulušića, ali malo veći. Atmosfera je posebna jer dolaze pravi ljubitelji koncerata i benda.

JORDES: Dobro je to Hrepa rekao, ali mi uvijek idemo dalje i tražimo vrijednost i ljude koji nas vrednuju. Mislim da su nam tu Dražen Goreta i Sanjin Đukić dali veliku podršku u vjeri da smo ono što treba široj publici, a i njihovom klubu, koji ima jednu od najvećih reputacija u državi, ne samo u Zagrebu.

U džepu imamo barem 20 novih pjesama

Pjesme Daleke obale odavno su postale 'opće dobro' na plažama, tulumima i feštama. Koliko je danas oslobađajuće, a koliko zapravo opterećujuće ući u studio i stvarati nove stvari u sjeni tako nedodirljivih klasika?

HREPA: Tako je svim dobrim starim bendovima, ni Stonesima ne trebaju nove pjesme pored toliko dobrih starih, ali proces stvaranja i snimanja novih srž je ljepote ovog posla.

JORDES: Hrepa, ja i ostatak benda zaljubljenici smo u rad Marijana Bana, to jest Daleke obale. Osim reprodukcije starih pjesama u našim aranžmanima, podrazumijeva se naš autorski pristup u tom stilu. Tko god je čuo naše autorske pjesme 'U-la-la-e', 'Ljuljaju' ili 'Balunajem' (sve je dostupno na YouTubeu), vidi stilsku poveznicu s Dalekom obalom. A k tome smo hiperproduktivni kao i Ban, tj. Daleka obala, i imamo u džepu još bar 20 pjesama (malo sam rekao) koje polako izbacujemo, kako nam savjetuje naš izdavač Dancing Bear. Osobno se nadam da ćemo napokon ući u studio i snimiti cijeli album pa da publika može čuti sve na jednom mjestu. Jedva čekam da ljudi poslušaju pjesme 'Karat homo se pokarat' i 'Ljeto '85'. Želim reći, nismo se uljuljali u interpretaciju poznatih hitova koje izvodimo na svakom koncertu i uživamo u njima.

Kako danas publici najjednostavnije objašnjavate situaciju u kojoj na sceni postoje dvije verzije Daleke obale?

JORDES: Ta teza stoji i ne stoji. Daleka obala je, i dok još nije bila toliko popularna, imala sljedbenike u cover bendu koji su svirali samo nju. To je izgleda sudbina benda, a pokazuje koliko su važne Banove pjesme i želja da ih svi sviraju. Divno, zar ne? Tako da je u ovom trenutku ovo što smo Hrepa i ja nastavili sa Šegom i Mirom samo nastavak takve sudbine. Što se nas tiče, Hrepa je guru ovog benda i naša legitimacija da možemo nastaviti tu vrijednost. Osim što imam blagoslov najvećeg (Bana), sviramo na način na koji su on i Hrepa u samom početku počeli s gitarom, popravljenom čavlom, uz Banov riff odsviran njegovim dugim kažiprstom. Tu nam je catch! Naravno, nitko nikome ne brani da svira te pjesme, ali po Hrepinom nahođenju, a i mom razumijevanju, uz ime Daleka obala treba se dodati 'Jakše i Hrepe'. Daleka obala je dijete Bana i Hrepe, koje on njeguje od samog počeka do današnjih dana, a to njemu i nama ima vrijednost. Mislim da ljudi sve više razumiju Hrepinu divnu dušu koja uistinu radi na očuvanju imena Daleka obala jer je to naša dalmatinska pop-rock kultura.

HREPA: Sve manje treba to objašnjavati jer svojim nastupima, energijom, strašću, poštovanjem nasljeđa i vrijednosti pjesama Daleke obale, tj. Marijana Bana, gradimo jasniju sliku tko smo. Publika je to prepoznala.

Hrepa, vi ste s Banom osnovali bend još 1985., a danas nastupate kao Daleka obala Jakše i Hrepe. Koliko vam je emotivno bilo prelomiti taj trenutak razlaza s drugom polovicom originalne postave?

HREPA: Bilo je razočaravajuće, a ja sam uporno ponavljao da smo samim čudom dobili priliku vratiti se zahvaljujući Jakši jer je hrabro ušao u Banove postole i fanovi su ga prihvatili. Moramo biti zahvalni Bogu i Banu koji je to prihvatio i podržao nas, pa treba samo dostojanstveno nositi to nasljeđe.

Događa li vam se još na terenu da organizatori ili vlasnici klubova ne razlikuju ove dvije frakcije i nenamjerno stvore pomutnju na plakatima?

HREPA: Tu i tamo, ali sve rjeđe. Dosta smo se profilirali naglašavanjem da smo Daleka obala Jakše i Hrepe, ali kao što sam već rekao, glavni su nam PR naši koncerti.

JORDES: Organizatori žele iskrenost, vrijednost, ljudsko ponašanje i svirku na profesionalnom nivou uz poštivanje velikana Marjana Bana i dalmatinskih vrijednosti. Vjerujem da su organizatori i publika prepoznali i Hrepinu vrijednost, a on kao suosnivač Daleke obale s Banom (ovih drugih nije bilo tada) ne ide ispod toga. Dakle, pomutnje nema, ma tko god se profesionalno izjašnjavao da je bitniji od Hrepe. Rekla-kazala.

Banov blagoslov: 'Čujemo se češće nego u zadnjih 20 godina'

Čujete li se danas s Marijanom Banom i kako on gleda na ovu podjelu? Je li vam dao ikakav komentar ili savjet?

HREPA: Čujem se i vidim s Banom češće u zadnjih godinu dana nego u 20 i nešto godina prije. Sviđa mu se naš rad, rekao je da je to uvijek bila njegova želja, da se sviraju njegove pjesme i da se ljudi vesele. A mi upravo to i radimo.

JORDES: Čujemo se ponekad, ne posjećujem ga. Nikad o muzici ne razgovaramo jer to nije primjereno. Mogu samo reći da je to divan čovjek i da je sretan s novim razaračem. Nadam se da je u međuvremenu dobio i fregatu. Sunce naše.

Jakša, preuzeti mikrofon nakon karizmatičnog Bana bio je golem teret. Kako ste gradili svoj scenski stav da ostanete vjerni duhu pjesama, a da pritom ne budete samo imitacija?

JORDES: Svi znaju da sam uvijek zanesen kao dijete i još se čudim toj svojoj hrabrosti i ludosti na koju su me nagovorili, a ja uistinu volim muziku, ona mi je sve u životu. Imao sam puno dvojbi. Iskreno! Nije mi bilo lako, Ban je samo jedan, a ja sam školovan muzičar koji je svirao s puno vrlo ozbiljnih ljudi, bendova u Hrvatskoj i svijetu. Trebala mi je promjena u profesionalnom životu, uistinu sam mislio da sam došao do kraja (a ja uvijek moram dalje) s onim što sam radio. Lomio sam se, razmišljao i evo vam pitanje koje sam si postavio i odgovor koji sam našao. Recite mi, može li se kopirati Marijan Ban? Pa to je nemoguće! Zar ne? Ali, npr., može li Pogorelić kopirati Chopina?! To je nemoguće! Ali izvođenjem autora kao što to radi Pogorelić, ili evo ja Marijana Bana, može se samo doprinijeti tome da se njegova djela ne zaborave, a vrhunski ih mo/gu/žemo interpretirati. Jako sam sretan da smo stvarno uspjeli u tome. U publici vidim toliko mladih. Banove pjesme žive, ljudi! Uz Hrepu sam još sretniji jer me autorski podržava pa možemo skupa nastaviti taj Banov, tj. naš dalmatinski štih u pop-rock muzici. To je nadogradnja koja me još više ispunjava i ima vrijednost bez koje uistinu to ne bih radio. Da to ne osjećam, davno bih odustao, kao što sam u životu od puno stvari odustao kad nije bilo vrijednosti po mojim standardima – mislim da drugi ne bi, ja jesam. Kupiti me ne možeš.

Povratak izvornom zvuku iz 1985. godine

Hrepa, vi ste uz bas u originalu uzeli i akustičnu gitaru i usnu harmoniku. Koliko se zvučna slika benda promijenila u ovoj novoj, klupskoj postavi?

HREPA: To i nije više samo postava za klubove, sviramo i velike bine i velike festivale. I prije početka našeg rada kao Daleka obala Jakše i Hrepe imao sam jasnu sliku kako bi te pjesme trebale zvučati. Nisam htio da postava i aranžmani budu kao oni na albumima, htio sam onaj zvuk koji je bio kada su te izvanvremenske pjesme tek nastajale, kada mi ih je Ban to ljeto 1985. prvi put svirao na akustičnoj gitari, a ja ga hvatao drugom gitarom, usnom harmonikom ili čelom koji se tada tamo zatekao.

JORDES: E što bih dao da sam tome prisustvovao...

Jakša, osim što pjevate, saksofon je ostao vaš zaštitni znak. Kako balansirate između uloge klasičnog rock frontmena koji drži publiku i instrumentalista koji mora uzeti dah za solo dionice?

JORDES: Ajme, koje dobro pitanje. Lipo govorim Hrepi da mi je uistinu fizički teško spajati sax i vokal. U biti, kad se pojavi sax, on digne pjesmu na sasvim novu dimenziju. Svjestan sam toga, ali uz pjevanje je to izuzetno teško. Uporno mi Hrepa govori da su kad su počeli s bendom uvijek tražili saksofonista. Izgleda da sam u povijesti Daleke obale četvrti saksofonist i jedini koji ga izbjegava svirati. Al nije da ne želim, već ne mogu. Ovih šest pjesama koje sviram na koncertima zato su vrhunske i vidim da Hrepa gušta, bogme i ja, a i publika. Hvala im na toj podršci.

Hrepa, pripremili ste multimedijalnu izložbu o 1985. godini. Kada danas pogledate stare bilješke i fotografije s Banom s početka priče, što vas najviše dotakne?

HREPA: To s godinama i velikim iskustvom valjda tako dođe – kad se osvrneš, uvijek je najdraže vraćati slike tih formativnih godina, i nas, a i same Daleke obale. Lani sam, poslije 40 godina, ponovno vidio fotografije mog dragog prijatelja Damira Delića kada smo imali probe tog ljeta 1985. i to me isti tren vratilo u to doba. Dirne me to kako smo tako opušteno, bez ikakvih specijalnih ambicioznih planova i svijesti o onome što se događa gradili temelje povijesti, a oni iz godine u godinu dobivaju sve više na vrijednosti. To je nasljeđe koje treba s ponosom i s odgovornošću prenositi na nove generacije, i ja dajem sve od sebe da to i dalje radim.