Vrlo brežuljkast teren, pomislih, a iako znam da sam u Zagorju, svaki put se iznenadim. Pa ima li ovoga još negdje? I sve je obrađeno, a ako nije, barem su tu kleti i vinogradi, uređeni pašnjaci i livade. Čak je uz cestice sve pokošeno, s vrlo urednim okućnicama. Iako sam vozio širi krug, nisam išao po glavnoj prometnici prema Zelenjaku, već uokolo, u širem krugu, tako da sam dodirnuo čitav tuheljski kraj. Krenuo sam prema Pregradi, a onda skrenuo lijevo kod kapelice, prema brdskom dijelu koji Sutla dijeli od Slovenije. Sunce je baš uprlo, što i ovih dana nije iznenađenje, pa svi nastojimo vožnju ili njen veći dio završiti do podneva. Nisam zalutao, ali volim nekada pitati za put i orijentirati se vizualno. Tako mi je najljepše voziti se. Kada je cesta puno, a sami kreirate nešto, ponekad treba potpora. Pa radije pitam, a usput i nešto saznam ili doživim. Toliko sam se zanio i taman uhvatio ritam, znam da idem dobro, no moram se privući cesti koja ide za Zelenjak i Kumrovec. Bilo je predobro da bih stao i nakon nekoliko kilometara vožnje po hrptovima skrenuo sam u dolinu, svjestan da se spuštam možda sto i više metara.

Sada, ako sam otišao krivo, ponovno se treba penjati. Uđem u Razdrto Tuheljsko i odmah saznam od ljubaznih domaćica da kod autobusne stanice trebam ići desno prema Zelenjaku i vratiti se na cestu koja ide iz Tuhelja prema Kumrovcu. Usput sam imao rijetku priliku, jer sam ušao u dvorište, prisjetiti se prizora koji nisam vidio jako puno godina, zapravo desetljeća - klanje pilića i skidanje perja. Lijepo mi porazgovaramo, ali kad je gospođa uhvatila sljedećeg pilića za kljun - odoh ja brže od vjetra. Sva sreća da su mi misli odmah bile na bike ruti, a pilića sam se naravno sjetio još sto puta taj dan. Svi bi jeli, ali ne bi vidjeli. Čerupali još manje... No eto mene na Sutli i kod spomenika Mihanovićevoj 'Lijepoj našoj'.

Vrijeme je za dulji odmor jer već je podne, crkve zvone na sve strane. Sutla jedva teče. Slovenski vojnici tik uz mene skidaju žicu. Tu je i pruga, kao i tunel, i prava je šteta što ovuda ne voze vlakovi. No kada uđemo u šengenski prostor, možda i zagorski cug ponovno dođe ovdje. Dalje idem prema Klanjcu, uz Sutlu. A imam puno toga vidjeti, ne znam odakle krenuti. Ipak, imam dogovoren obilazak sarkofaga obitelji Erdödy, za koji se treba najaviti u lokalnom turističkom uredu. A posjet je moguć uvijek, i vikendom i blagdanom, uz već spomenutu najavu. Spremite se za polusatni obilazak uz audio i vizualni program i dvadesetak stupnjeva nižu temperaturu od vanjske. Monumentalno zdanje franjevačkog samostana vrijedi obići, pa i sarkofage smještene u podrumu. To je kulturno bogatstvo koje vrijedi vidjeti i svakako podiže vrijednost turističke ponude, a cikloturisti obožavaju kada je na bike izletu ili ruti i kulturna ponuda. Blizu se nalaze i Galerija Antuna Augustinčića, dvorac Antuna Mihanovića...

Da ne bude sve istovjetno, odlazak na Cesarsku goru činio mi se u rano popodne kao poduhvat. Kratka relativno, ali poprilično strma cesta, uglavnom je pod drvećem, pa mi je to godilo. No pola sata, možda i više, bilo je, kako bi se reklo - u prvu i upri. Taman kada mi se učinilo da baš više i ne mogu ukazalo se malo odmorište. I vidikovac do kojeg se treba malo pješke spustiti. Obavezno ga treba posjetiti, jer pogledi su jedinstveni i nezaboravni. Klanječki kraj, Kumrovec, Sutla, Slovenija, sve je tu. Mislim da se lokacija zove Pesji skok, vjerojatno ne bez razloga.

Mogu ja to, a 464 metra još malo su preda mnom. Lijepa livada, klupe, planinarski dom, nadasve čarobno okruženje. Spust u Klanjec bio je već pravi izazov i treba pripaziti jer makadamska cesta je zavojita, uska i nepregledna. Usred Klanjca još ćete morati dobro zakočiti koliko ste u laufu. No kada razmišljam o tome što je bolje bilo - ići gore ili dolje - odgovor je jedno i drugo. Dok imam brzinu, nastavljam dalje na susjedno brdašce i obilazim omiljeno lokalno izletište Lovački dom. A svakako obiđite kapelu sv. Florijana.

Povratak u Tuhelj činio se lagan, a kako i ne bi - na kraju je sve lakše i uglavnom se spuštam. Pun sam impresija i ne bez razloga ovo turističko područje zove se Biser Zagorja. Skoro četrdeset kilometara na biciklu, još jedan vrući ljetni dan je prošao i, eto, jedva čekam novi.