Na raskršćima se isprepliću svi, i automobili, i tramvaji, i biciklisti. Jedni pokušavaju poštivati propise pa guraju bicikle preko zebre, drugi se probaju nagurati oko semafora, a nema mjesta ni za pješake, a kamo li još za bicikle. Istini za volju, oni biciklisti kojima se žuri, čas su na kolniku, čas na pločniku, koriste signalizaciju koja im paše tog trenutka. Naravno, ugroženi su svi, od vozača automobila, tramvaja, autobusa, bicikala... i nitko ne zna otkud će 'iskočiti' neki biker ili netko drugi. Na nekim malobrojnim križanjima, gdje su crvenom bojom označene bike staze, na primjer kod Slavonske i Marohnićeve ili Heinzelove i Vukovarske, po bike stazama hodaju pješaci pa onda, jasno, biciklisti voze po zebri i ne mogu se kretati po to malo biciklističke gradske infrastrukture.

Uz već postavljen mjerač prolaska broja biciklista u Vukovarskoj ulici, kod Dvorane Vatroslava Lisinskog, gradske vlasti postavile su još jedan na starom Savskom mostu, koji je i jedini zagrebački most koji je namijenjen samo pješacima i biciklistima. Most bi inače trebao ići ove godine u temeljitu obnovu i u pravom smislu postati moderno bike i pješačko čvorište. A relativno veliku važnost imao bi za sve rekreativce na potezu od Jaruna do Bundeka. Već u rano nedjeljno jutro brojčanik je prikazao prolaz 222 biciklista, a onaj na Vukovarskoj u jednom danu proteklog tjedna zabilježio je preko četiri tisuće prolaza. Kada sam u jednom od prošlih blogova natuknuo da se zagrebačkim ulicama vozi i do sto tisuća biciklista, bilo je komentara da sam malo pretjerao. Možda i jesam, ali prošle jeseni. Sada sam sve više uvjeren da smo blizu te brojke.

A nitko se studiozno ne bavi tom prometnom problematikom u gradu. Čak ne postoji, barem formalno, neko gradsko tijelo koje bi djelovalo, sada već u žargonu rečeno, 'vatrogasnim mjerama'. Odluka da se na novim prometnicama obilježe bike staze, nije donijela neko značajnije poboljšanje jer se novih cesta malo gradilo, zatim, bike staze se obilježavaju neujednačeno, posebno na raskršćima. Čas je to žuta boja, pa crvena, čak i bijela, pa je nejasno je li to nešto za pješake ili ipak bicikliste. Posebni problem su i strelice, koje su postavljene na pojedinim dionicama ili raskršćima. Često puta i nelogično, pa bi biciklisti trebali raditi krugove, neki put i po kilometar dulje, da skrenu u željenu ulicu. To, naravno, ne rade pa voze u krivom smjeru, što je na Slavonskoj i Zagrebačkoj i Ljubljanskoj aveniji uobičajena pojava. Uglavnom, problemi se ne rješavaju tamo gdje su gorući, odnosno, gdje se kreće najviše biciklista i gdje je postojeća infrastruktura nedostatna. Iako se stalno označavaju bike staze, to se često čini parcijalno, tako da se ne stvaraju prometne cjeline. Jednostavno rečeno, nema biciklističke prometne politike.

Takav pristup onda rezultira anarhijom u prometu, nepoštivanjem propisa svih sudionika uz već klasični nedostatak prometne kulture čini vožnju biciklom kroz grad, posebno u špicama, teškom i čak opasnom. I onda, kao proteklih dana, uz nagle promjene temperature zraka, tlaka zraka, pa i jakog vjetra, svi sudionici u prometu postaju umorni i razdražljivi, pa sve rezultira još i incidentnim situacijama ili nezgodama u kojima sudjeluje sve više biciklista. Na zelenom valu, gdje je sve napravljeno i označeno za bicikliste, problem je u vozačima automobila koji ne propuštaju bicikliste pri skretanju. Naime, biciklisti idu brže od pješaka i vozači automobila ih ne primjećuju na vrijeme i trebali bi obratiti veću pozornost.

Kako rasteretiti velika prometna raskršća? Kvalitetnim projektnim rješenjima kojima bi se, prije svega, smirio promet i povećala propusna moć za sve sudionike pa tako i za bicikliste. Neka raskršća ili ulice uopće nisu dobro prometno riješeni, a sada su se na njima pojavili i biciklisti. Na primjer, jedna od žila kucavica, Savska cesta, bila je još prije dvije godine predviđena za uređenje biciklističke infrastrukture, ali se od predizbornog obećanja i provedenog postupka javne nabave, nije daleko došlo. Savska cesta jedna je od rijetkih prometnica gdje biciklistima nije dopuštena vožnja po kolniku pa se onda, naravno, oni voze po nogostupu koji je, pak, zakrčen parkiranim automobilima ili terasama kafića.

Još jedan problem koji nitko nije očekivao pojavio se u međuvremenu: to je problem parkirališta za bicikle, posebno u centru ili kod većih institucija ili škola ili sl. Postavljanje postolja za desetak bicikala u Preradovićevoj ulici, primjerice, nije ni približno dovoljno. I mnoga takva mjesta u gradu su prekrcana pa biciklisti doslovce parkiraju i zaključaju bicikl za prvi stup na koji naiđu. Što nije lijepo, a vjerojatno se time ugrožavaju i ostali sudionici u prometu.

Proljeće je izvuklo na ulice mnogo biciklista. Što će dogoditi kada se biciklisti počnu voziti i po lošijem vremenu ili cijele godine, kao što je u ostatku Europe i normalno? A gradske prometnice nisu spremne primiti svoje nove i moderne putnike. Interesantno je da sve državne , gradske ili lokalne jedinice preporučuju, pa i potiču, vožnju biciklom. To se smatra velikim i dobrim potezom za zdravlje ljudi, vožnja biciklom je opravdana u ekološkom i svakom drugom smislu. Pa i odlazak na posao ili faks... Čak se počelo s prvim subvencijama, doduše za električne bicikle. A da se pritom gotovo uopće ne brine i osmišljava kako će se ti novi biciklisti voziti i kretati po Zagrebu.

U nekim europskim gradovima bike infrastruktura je toliko postala važna da se na njoj dobivaju ili gube lokalni izbori. Ni ne čudi, jer tko bi radio veliki rotor npr. u Amsterdamu, samo za bicikliste, osim ako je to za dobro građana. Ono što je, pak, pozitivno u našoj Hrvatskoj bike priči jest da je vožnja biciklom postala i stil života i korisno transportno sredstvo. Što i zbog krize jer, budimo realni, mnogi se voze bicikom jer je vožnja besplatna, a trošak održavanja bicikla je zanemariv. Vožnja biciklom je zdravija, a neke analiza pokazale su da zaposlenici koji dolaze na posao biciklom postižu bolje rezultate na radnom mjestu. U Zagrebu čak i u nedovoljno izgrađenoj infrastrukturi, biciklom se dolazi najbrže. Postoje i konrkretne brojke koje dokazuju da se u većim gradovima od točke A do točke B stiže najbrže biciklom. Možda ne bilo u redu da se ne spomene Radnička cesta u Zagrebu i prometna rješenja kod rekonstrukcije Strojarske ulice, pozitivni su primjeri izgradnje bike infrastrukture. No tuda se vozi relativno malo biciklista. Uži centar grada, produžena Branimirova, Savska, Maksimirska, Ilica, Aleja Bologne, pa i neuređeni prijelazi na dijelu Slavonske, puno je prekinutih bike staza na mnogim prometnicama, posebno u Novom Zagrebu. I Miramarska cesta je za bicikliste nemoguća misija, a to je još jedan od rijetkih prolaza ispod željezničke pruge. Da stvar bude gora - to je omiljeno mjesto policije za kažnjavanje biciklista.