Nije zujanje aviona, što bismo prvo pomislili, bar ovih dana, već su to samo pčele koje nervozno jure, i njih je ovo vrijeme malo smotalo, mislim meteorološko. Proplanci i livade prepuni su proljetnica, na tren su veseli i mame, drugi dan već su pod pahuljama. Visibabe se baš i ne daju, ali šafrani odmah požure zatvoriti svoje plavoroza krošnje. Ne mogu vjerovati, pa toliko ih nigdje do sada nisam vidio, to je more proljetnica. Inače, i vidici su sada sjajni, ne samo zato što se vozim poslije bure, već zato što je vegetacija bar za sada stala, vidi se doslovno sve kroz grmlje i visoke trave, a stabla još ne skrivaju zagorske vizure.

Za razgledavanje ili, još bolje, trening na biciklu, kako god to zvali, idealan je tajming. Od Lupinjaka sam kreirao bike izlet vrhovima iznad doline Sutle. U malom pitoresknom mjestu otputio sam se malo prije deset sati prema obližnjim brdima, a nadvila su se i kao da me gordo gledaju. Baš ih i ne volim, bar ne previše, ali ovaj put i sada, kada su jutra još malo hladna, prvi put sam im se poveselio. Znao sam da me samo uspon i penjanje mogu ugrijati. Naravno, i zagorski gemišt, budem ga baš iz gušta gucnuo, bar čašu, toliko smijem. Ionako me ide priča po Zagorju - kada sam nedavno pao s bicikla dok sam stajao, prolaznik koji me vidio u padu u šali je uzviknuo: 'A čujte, u Zagorju vam i trezni padaju s bicikla.'

Kad smo već kod vina i vinograda, 'Vinogradi s pogledom' nova su niša promocije Zagorja i prate trendove kojima se upravlja aktivnim razvojem outdoor destinacije i uopće kontinentalnog turizma, pa i cikloturizma. Povezivanjem i umrežavanjem vinskih točaka želi se unaprijediti ponuda, pa i eno&gastro, te poznate vinarije također spojiti odgovarajućim bike rutama koje su najviše na cijeni u zapadnim zemljama, a samim tim i među onima koji vole pedalirati na nekoj destinaciji i tako doći do novih lokacija i ponude. Na mojoj ruti je vinarija Bodren.

Stare kuće i kleti samo izviru po hrptima, a iza sebe ostavljam potoke koji žure prema Sutli. Uz mene su pomalo lijepi žutosmeđi pašnjaci i čudna izorana zemlja koja izgleda kao hrpa kave. Ili mi se pričinjava. U svakom slučaju, možda bih trebao na jutarnju kavu, pomislih. Ostavljam iz sebe selo Klenovac Humski i sada sam se već podigao na tristotinjak metara nadmorske visine. Gledam oko sebe i čini mi se da je sve isto, a opet drugačije. Zaista ta vegetacija čini čuda, kada dođeš za koji mjesec, izgleda ti posve drugačije, kao da nisi bio ovdje.

Trsova je sve više, očito je ovo raj za vinovu lozu. Vinogradi su obrezani, Zagorci su se požurili ili su možda vrijedni, zar ne? Desetak kilometara je iza mene i sada je sve lakše, a i brežuljci ne izgledaju više tako strašni. Iako ih ima na sve strane, a pravim se da ne vidim utvrdu lijevo od mene u daljini. Imam ja svoj đir, put i svoje brege, samo ne takve. Tako neki put prevarim sam sebe, ne moram se popeti baš na sve što vidim. Imam svoje šafrane i puno izazova, pa desno od mene sve je kao izmišljeno. Visoko je opet, jedva glavu dižem, čak mi i kaciga zaklanja pogled prema Rusnici. Još jedno naselje prepuno starih drvenih kuća, ali i planinskih prizora. To je sada već petstotinjak metara nad morem, vidim pola Slovenije, da ne bih Zagorje. Sad mi već vrag ne da mira, pa to je utvrda Kostel, gledam ju preko druge doline, ne one Sutlanske. Nije ni čudo da je napravljena na kamenom hrptu, da ju nitko ne može osvojiti.

Odlazim s ovog zagorskog krova očito na drugi, no prije toga čeka me ludi spust prema naselju Kostel i cesti koja povezuje Pregradu i Hum na Sutli. Vinara Bodrena budem cimnuo pri povratku ili drugi put. Kako ne kušati bar ledeno vino Bodren, za koji je ova kuća dobila niz svjetskih priznanja. A bilo bi i u skladu s trenutnom zakašnjelom zimom s okusom proljeća. Čitam tablu za stari Kostelgrad, netko je dometnuo - idi na ove odmorne brege. Pa i idem. Nisam baš tako umoran, dapače odmoran sam kao i brda. A zapravo izgledaju tako privlačno i mame. Opet milijun visibaba, posjetit ću ih kada budem išao s utvrde. Iznad sela na prostranoj livadi je crkva sv. Emerika i kapela Trpećeg Krista te gospodarske zgrade, bunar i povijesno groblje. Uz ovo mjesto vezan je običaj uskrsnog pucanja pod Kostelom.

Čete grofa Keglevića čuvale su Kristov grob, a na Uskrs su slavile njegovo rođenje. Običaj se i danas održava i kulturno je dobro Hrvatske. Nakon kupnje Kostelgrada hrvatska plemićka obitelj Keglevići od Bužina imala je ovdje sjedište i bili su najpoznatiji i najdugovječniji vlasnici. Zidovi utvrde rađeni su od klesanog kamena, a kula podsjeća na renesansno razdoblje. Sve je okruženo gustom šumom kroz koju vodi put pogodan za planinare, ali i bicikliste. Strm je, ali ne predug, oko dva kilometra. Idem i ja, nema mi druge.

Dvadeset kilometara od polazišta i eto me, osvojio sam najvišu zagorsku utvrdu. Put je makadamski, a podloga je dobra, tek mjestimice ima neravnina ili udubina od bujica. Kada dođete ovdje, odmah je jasno da se odavde kontroliralo sve, pogotovo putove u ovom dijelu Hrvatske i Slovenije odmah preko Sutle. Do vrha utvrde vode stepenice, pa se može doći u unutrašnjost ostataka kule. Sve izgleda mistično, a pogledi idu i dalje od obzora.

Dan je nekad prekratak za sve što čovjek želi, pa i uživanje. Sam ovdje kao grof, proveo sam više od sata uz duh povijesti, što dobro dođe da malo zaboravim na sadašnjicu.

Idem još, ne mogu ne otići do Huma na Sutli, a još treba do nekog doba doći do Lupinjaka, odakle krenuh. Istim putem dolje, baš je bilo fora projuriti natrag, pa uz svetište i mjesto Kostel prema Humu, stisnutom uz Sutlu i kroz koji kao da prolazi meja. Susjedni Rogatec se raširio jer je preko više mjesta. No industrije ima i s jedne i druge strane, a posebno su impozantni pogoni poznate tvornice staklene ambalaže Vetropack Straža. Nisam mogao da ne koraknem u Sloveniju, pa sam se u Lupinjak vratio s druge strane Sutle.

Na kraju, skoro pedesetak kilometara na biciklu, divan i sunčan dan, s jutarnjim debelim minusom. No na to smo navikli zadnjih dana. Bregi uvijek pomognu, malo se umoriš i ugriješ, onda si ionako bliže suncu iliti bolje izložen. Što mi je ovaj put itekako bilo milo.