Cynic's New Year četvrti je po redu album benda čija je kreativna okosnica, uz Ringlea, donedavno bio Peter Broderick, kojeg indie kužeri znaju iz bendova Norfolk&Western i Efterklang. Nakon Broderickova odlaska Ringle se povukao u introspekciju i intimu svojih ionako tihih i ogoljenih pjesama, a to se ponajbolje čuje na ovom albumu.

Nježni instrumentarij sastavljen od violine, čela, klavira i gitare stvara komornu podlogu za Ringleov topli glas, koji ponajviše podsjeća na onaj Sama Beama iz Iron and Wine. On plete tekstove ukorijenjene u folk tradiciju, ali istodobno introspektivne i pune preispitivanja, u čemu je zapravo najbliži Justinu Vernonu (Bon Iver).

Bilo bi zanimljivo, ali i odveć pretenciozno kad bi ova dva vrhunska autoriteta mogla biti objedinjena u jednoj osobi. Ringle, srećom, tvrdoglavo gura svoj film i nekako uspijeva naći svoje mjesto na prilično napučenom američkom neo folk nebu, u čemu mu poprilično pomaže činjenica da živi u Portlandu, američkoj indie meki koja nam je dala imena od The Decemberistsa preko M.Warda do pokojnog Elliotta Smitha.

Stoga poslušajte poneku pjesmu s posljednjeg albuma i lagano se pripremite za nedjelju, kad u Močvari, okupani (kako prognoza kaže) pahuljama snijega, možete uživati u tankoćutnoj i nijansiranoj poetici Horse Feathersa, za koje će vas zagrijati domaće nade Lady Friends and Flowers. 50 kuna, koliko košta ulaznica, stvarno nije puno za ovako lijep doživljaj.