WILCO

The Whole Love

07.10.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Osmi studijski album čikaških americana veterana, a prvi na vlastitoj etiketi, varira stilski, ali ne i kvalitativno

Jeff Tweedy i njegov Wilco već godinama hodaju po samom rubu mainstreama, ali nikako da u njega konačno uskoče. Albumi su im sve 'čišći' i pitkiji, a turneje sve duže i sve posjećenije (aktualna američka gotovo je rasprodana), no s obzirom na to da svoj najnoviji osmi album, a deseti ako računamo i dva sjajna albuma s Billyjem Braggom na kojima su udahnuli život neobjavljenim poemama Woodyja Guthrieja, 'Mermaid Avenue I & II', objavljuju na novoosnovanoj vlastitoj etiketi (dBpm – inače skraćenica za 'broj' decibela po minuti), pa je tu i prigodna obrada Nicka Lowe-a 'I Love My Label' (ali samo na dvostrukoj deluxe verziji), teško je očekivati ikakve pomake u pravcu osvajanja šire publike. I, naravno, od uvodnih spooky-electro-sympho kadrova sedmominutne 'Art Of Almost' jasno je da Tweedy & co. i dalje deru po svome. A falilo im je tako malo...

Nikada Wilco vjerojatno nije imao nekih 'odozgo' nametnutih stilskih limitacija, ali sad kad su diskografski 'svoji na svome' i kad imaju potpunu kreativnu slobodu, logično je da su dali oduška svojoj glazbenoj eklektičnosti. Prije nekoliko godina proširila se glazbenim tiskom sintagma o Wilcu kao 'američkom Radioheadu' koja je točna samo uvjetno – ako ćemo po sklonosti širokom i nepredvidljivom žanrovskom šaranju, a iznimnoj nesklonosti kompromisu te eksplozivnom live nastupu, onda oni to možda i jesu. No ako ćemo po neumornom eksperimentiranju, pomicanju zvučnih granica, a pritom milijunskim tiražama albuma (točnije 30-ak dosada), onda s Radioheadom danas na planetu nema ni približno usporedivih bendova. Osim toga, Radioheadi su kompaktna petorka od samih početaka karijere, dok su kod Wilca konstante jedino frontmen/gitarist/autor Tweedy i basist John Stirratt, Tweedyjev sidekick još iz dana bivšeg benda, utjecajnih alter-country pionira Uncle Tupelo (koji je polučio dva glazbena 'potomka' odnosno frakcije – Tweedyev Wilco i Son Volt Jaya Farrara), dok se ostatak benda ustabilio tek početkom milenija, negdje oko njihovih najpoznatijih i najhvaljenijih albuma 'Yankee Hotel Foxtrot ' (2002) i 'A Ghost Is Born' (2004).

I što nam, dakle, donosi 'The Whole Love'? Za početak, nekoliko ugodnih iznenađenja – zgodni, ležerni country valcer 'Capitol City', zatim napeti i iznenađujuće energični najavni singl 'I Might', pa onda nekoliko snenih, zamišljenih balada ('Sunloathe', 'Black Moon'), u koje spada i završna 12-minutna 'One Sunday Morning (Song For Jane Smiley's Boyfriend)', diskretna akustična epska pastorala, vjerojatno i najbolja stvar na albumu. Zvučna kulisa je tipični Wilco amalgam svega i svačega u rasponu od alter-countryja, preko psihodeličnog folka do pomalo neočekivanih diskretnih bitlsovskih harmonija i udaljenih prizvuka indie rocka i tek mexa. 'The Whole Love' definitivno nije album za osvajanje novih teritorija ni inicijaciju neke novopridošle armade štovatelja, ali je sasvim pristojan prinos bogatoj karijeri jednog ozbiljnog benda.

OCJENA: 8/10

Izdavač: dBpm