Pedro Gonzalez-Rubio se sa svojim dokumentarnim remek-djelom iz 2009. ustoličio kao vrhunski majstor filmskog eskapizma – no dok nas je uz 'Alamar' vodio u predivan svijet sanjive meksičke obale, tri godine kasnije svojim novim uratkom 'Inori' vuče nas u nešto turobnije i sablasnije, ali jednako tiho putovanje u apsolutni smiraj: duboko u japanske planine, u samo srce umirućeg gradića Kannogawa na jugoistoku zemlje, u kojem su škole odavno zatvorene, a pravog posla ima jedino fizioterapeut, zadužen smanjivati fizičku bol ostarjele populacije koja čeka smrt u dnevnoj rutini i prekrasnoj prirodi.

Kamera ulazi u domove i vrtove, tiho i promatrački prati svakodnevicu ljudi i životinja, a katkad i razgovara s onima koji joj se žele obratiti. Kako je jedan meksički redatelj dobio takav ulaz u privatnost japanskih umirovljenika? Odgovor leži u imenu producentice: Pedro je udružio snage s Naomi Kawase, kraljicom nove generacije japanskih filmaša, a rezultat je i više nego impresivan, na svakoj razini – vizualnoj, narativnoj i emotivnoj.

Starica koja priprema doručak i ruke koje spašavaju slomljeni maslačak važni su koliko i kapi kiše, žuborenje vode, zvuk vjetra i cvrčaka; zvukovi i slike života koji prolazi besprijekorno su zarobljeni mikrofonom i kamerom.

'Inori' je remek-djelo dokumentarne lirike, suptilno duhovno putovanje u samo srce života i smrti.