'KAPITALIZAM: LJUBAVNA PRIČA'

Mooreov film pun je sličnosti s našom stvarnošću

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 14.06.2010 10:05
  • Objavljeno 14.06.2010 u 08:42
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Kontroverzni američki dokumentarist Michael Moore omražen je i slijeva i zdesna. Dok prvi smatraju da je populist i agresivac koji stvari uvijek prikazuje samo iz jedne perspektive, drugi ga ne podnose jer nedvosmisleno propagira antikapitalističke ideje i žestoko kritizira slabosti američkog sistema, čime je zaradio kvalifikaciju državnog neprijatelja koji mrzi sve što je američko

Novim filmom 'Kapitalizam: Ljubavna priča', koji igra i u našim kinima, Moore je u određenoj mjeri dao za pravo i jednima i drugima. Ipak, vole ga i kritika (film je aklamacijom primljen na festivalu u Veneciji gdje je premijerno prikazan) i publika (iako treba reći da je odjek filma u svjetskim kinima bio ponešto ispod očekivanja). Pritom je tema kojom se u ovom filmu bavi – nužnost redefiniranja nehumanog i pohlepnog kapitalizma – važna i aktualna globalno, a ne samo za SAD kojim se bavi.

Unatoč pomalo predugom trajanju (puna dva sata) Mooreov antikapitalistički pamflet zabavan je, duhovit, no istovremeno potresan i informativan. Kao što je zapisao jedan američki kritičar, 'Mooreove filmove zovite dokumentarcima, a smatrajte esejima: jednostranim, hiperboličnim, užarenim, uvjeravajućim djelima koja emitiraju samo jedno viđenje, samo jednog slučaja'. Perspektiva je, naravno, izrazito osobna - kao što je dobro poznato, Moore se ne libi i sam pojavljivati u svojim filmovima, i to ne samo kao narator, nego kao jedan od ključnih protagonista. U ovom filmu njegov veliki ego ponekad zna biti istinski teret cjelini.

S druge strane, dijelovi filma iznimno su zanimljivi, osobito snimka malo poznatog govora američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta, u kojoj slavni državnik poziva na stvaranje druge povelje o ljudskim pravima, koja bi jamčila svakom građaninu SAD-a pravo na adekvatno stanovanje, obrazovanje, zaposlenje i zdravstvenu zaštitu. To su temeljna ljudska prava o kojima značajan broj Amerikanaca može samo sanjati, a u kolikoj su mjeri dostupna Hrvatima, zorno ilustriraju sindikalni pozivi na referendum protiv novog ZOR-a, kritike liječnika na račun ministra Milinovića, porast broja nezaposlenih i medijski napisi o sve većem broju jamaca koji jedva preživljavaju jer su prisiljeni otplaćivati tuđe kredite. U Mooreovu filmu lako ćemo prepoznati obrasce koji nas okružuju. Posebna je zanimljivost što su spomenute Rooseveltove snimke u Mooreovu filmu prvi put javno prikazane, a snimljene su kada se američki predsjednik, nemoćan od bolesti, odlučio američkom Kongresu obratiti putem radija, a ne osobno. Na radijsko snimanje pozvao je i ekipu filmskih novosti, no snimka nikada nije prikazana. Ipak, vrijeme joj nije oduzelo ni na snazi ni na aktualnosti, iako je od Rooseveltove smrti prošlo 65 godina.

Najžešće kritike Moore je doživio zato što njegov antikapitalistički manifest samo postavlja pitanja, a ne nudi odgovore (socijalizam za Moorea nije opcija, iako samoupravljački model ističe kao hvalevrijedan). No u tim kritikama kao da se zaboravlja da Moore nije ni ekonomist, ni filozof, ni politolog, nego redatelj populist. Njegova kritika uperena je prema modernim kapitalističkim društvima kakva poznajemo – banke i korporacije, slizane s vlašću, upravljaju životima građana koji žive na rubu bankrota plaćajući kredite. Tražiti od Moorea rješenja bilo bi neozbiljno. Zajedno s mnogobrojnim teoretičarima, političarima, ekonomistima i filozofima ljevičarskih svjetonazora, on upozorava da se model kapitalističkog društvenog uređenja izvitoperio, a da novonastalog monstruma nitko ne može kontrolirati te poziva na traganje za novim, pravednijim sustavom. Oštar je i prema Baracku Obami, koji se, po njegovom mišljenju, prebrzo slizao s moćnom manjinom, plutokratima, kojih je jedan posto, a u rukama drže 95 posto ukupne imovine.

Među najnevjerojatnijim epizodama filma je ona o osiguravanju zaposlenika od smrti. Naime, Moore je otkrio da neke američke korporacije imaju običaj zarađivati od smrti svojih zaposlenika, kojima uplaćuju životno osiguranje čiji su korisnici same kompanije - obitelji preminulih o tome, naravno, ništa ne znaju, a za lukave tvrtke izvor prihoda nije samo rad zaposlenika, nego i njihova smrt. Perpetuum mobile!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi