CASANOVAFEST, KLAPA DVA

Jedinstvena Mani o ljubavi i Gorkom

29.06.2013 u 15:38

Bionic
Reading

Drugoga dana Casanovafesta na programu je bila predstava ‘Pričaj mi o Gorkome’, književna večer s Mani Gotovac te turski erotski film ‘Prevarantica’

Kakav bi to Casanovafest bio kad u središtu pozornosti ne bi bila jedna žena? A ta žena je bila i ljubavnica i supruga, ona je majka i baka, ona je kazališna kritičarka i dramaturginja, redateljica i spisateljica. Ona je ukratko – Mani Gotovac. Sve oko nje je teatar jer stvarni život, baš kao i dobra kazališna prestava, ne postoje ako nema strasti, ljubavi, erosa, žudnje, čežnje i istine. Istine koju se Mani nikad nije libila izgovoriti bez obzira na posljedice, bez obzira na to što je zbog svoje djetinje iskrenosti mnogo puta bila osuđivana i omalovažavana.

'Kazališna umjetnost je jedina umjetnost gdje, baš kao i u stvarnom životu, čovjek stoji ispred čovjeka i obraća mu se izravno. Zato je teatar iznimno opasno mjesto i zato se cijeli život bavim teatrom. Jer mene je uvijek jedino bilo strah bojati se!' objasnila je Mani. Pa u čemu je onda razlika između kazališta i stvarnog života? Po Mani, ta razlika očito ne postoji. Ono o čemu progovara u svom romanu 'Fališ mi' i predstavi 'Pričaj mi o Gorkome', koja je slijedila nakon knjige, Mani je ispričala i u jednosatnom razgovoru s Ivicom Prtenjačom. A tema je bila ljubav koja je za Mani najveća sila koja nam se može dogoditi i jedino po čemu se razlikujemo od ostalih živih bića. Ne možemo je kontrolirati, ne možemo joj se oduprijeti i ne možemo bez nje živjeti. A na provokativno pitanje je li ljubav prekrasna, Mani odgovara:

'Ljubav donosi ljubomoru, ljubav donosi sumnju, ljubav donosi mržnju, pa čak i želju za ubojstvom. Ali tako dugo dok ste ljubomorni, dok sumnjate, to znači da i volite, a ljubav je stvaralačka, ona je najmoćniji pokretač svih ljudskih nastojanja. Nažalost, premalo je ima i, kao što kaže Badiou, ona je danas ugrožena. Zato je trebamo pažljivo čuvati.'


'Pričaj mi o Gorkome'

Ovom porukom Mani je pozvala publiku na nastavak druženja uz predstavu 'Pričaj mi o Gorkome'. Terasa Hotela Vista, sa svojim oleandrima, lavandom, mentom, magnolijama i maslinama, u smiraj dana pretvorila se u pozornicu na kojoj se i ovoga puta dogodilo sve ono što je Mani zamislila: ispreplela se mašta i zbilja, fikcija i fakcija, publika i glumci. Hana Hegedušić, Judita Franković i Robert Plemić koji su još jednom pred vrsarskom publikom utjelovili mladu i zrelu Mani i njezinu životnu ljubav Gorkog, nisu igrali predstavu. Oni su igrali život jer su u zadani tekst utkali glasanje galeba s obližnjeg krova, sirenu ribarskog broda koji je u sumrak napuštao vrsarsku luku, glazbu koja je dopirala negdje daleko s vrsarske rive. Pa čak i publiku s kojom su komunicirali uvlačeći ih u radnju kao sporedne likove.

Poentirala je Judita Franković koja je, ustajući sa stola na kojem je sjedila, nehotično srušila s njega čašu. Dohvatila je drugu, otpila iz nje gutljaj crnog vina i zatvorila predstavu riječima: 'Gorki je umro, ja sam izdržala!' I razbila je o tlo baš kao što se razbije život nakon gubitka voljene osobe.

Zauzvrat, svi troje, kao i Mani koja je iz prikrajka motrila uprizorenje vlastitog života, ispraćeni su ne samo dugim i frenetičnim aplauzom, nego i pokojom suzom koja se tijekom predstave, ali i nakon nje, omakla čak i muškom dijelu publike.

A jedna petogodišnja djevojčica, koja je od početka netremice gledala predstavu, na kraju je pitala: 'Mama, a kad će oni napokon početi glumiti?'

'To je najljepša kazališna kritika koju sam ikad čula u životu', rekla je Mani tijekom večernjeg druženja koje je slijedilo nakon predstave. A kako i ne bi, kad je možda baš to ona ista nestašna djevojčica koja se još uvijek krije u Maninoj duši.

Oni koji su večer željeli završiti uz film, preselili su se u Staru školu na projekciju turskog filma 'Kavez'. Žanr? Mogli bismo ga opisati kao ganstersko-akcijsko-erotski triler...