Njezin rad nije ostao samo na virtualnim savjetima: svojim autorskim programom 'Joga za želudac' Jelena Jovanovićpomogla je i danas aktivno pomaže stotinama ljudi na ovim prostorima da pronađu dugotrajno olakšanje nakon što su iscrpili sve klasične medicinske i prehrambene opcije.

Cijela priča zapravo je krenula iz njezine osobne borbe, kada se suočila s neugodnim problemom želudačne kile i uspjela ga je uspješno riješiti upravo uz pomoć joge, ciljanog pokreta i disanja, zbog čega se danas fokusira na to područje. Kako bi pomogla drugima, osmislila je program sa snimljenim satovima koje polaznici mogu pratiti iz udobnosti svoga doma u vrijeme koje im najbolje odgovara, a uz grupni program nudi individualne treninge, uživo ili online, potpuno prilagođene specifičnim potrebama svakog klijenta.

U razgovoru za tportal otkriva zašto je želudac često ogledalo našeg stresa i perfekcionizma, kako nas pravilno disanje doslovno masira iznutra te zašto moramo naučiti stati prije nego što nam tijelo počne 'vrištati'.

Kada ste shvatili da problem sa želucem nije uvijek samo stvar hrane i lijekova, već da važnu ulogu mogu imati disanje, pokret i način na koji držimo tijelo te kako ste uopće osmislili 'specijalizirani program za poboljšanje želuca na Balkanu'?

Kada sam shvatila da je psihosomatika iznimno stvarna, a ne nešto što umišljam. Bilo je to u razdoblju u kojem sam doživjela pravi burnout i počela mijenjati stvari u svom životu jer sam osjećala da mi je dogorjelo do nokta. Upravo sam tada pokrenula razne promjene, a između ostalog otišla sam na masažu želuca. Tada sam počela dobivati prve informacije o vježbama i disanju te učiti o tome od učitelja, u školi joge i na osnovi svojeg iskustva.

Zanimljivo je to što je program nastao iz moje osobne boli; uopće nisam zamišljala da ću ikada pomagati drugima, samo sam željela pomoći samoj sebi. A kada sam to uspjela, predstavila sam na društvenim mrežama ono što znam i to je postalo viralno. Tada su mi stigli prvi dokazi da to pomaže i drugima, ne samo meni. Osluškivala sam znakove na putu i bila spremna čuti ih – prva verzija programa nastala je kada sam vidjela da ono što pokazujem ljudima uistinu djeluje!

Na Instagramu ste vrlo brzo postali jako prepoznatljivi. Kada ste shvatili da ono što radite više nije samo vaš posao, već da ljudi zaista čekaju vaše savjete i pomoć?

Odmah sam to shvatila i to je za mene bila golema odgovornost. Nisam se gledala kao netko tko će voditi i pomagati drugima sve dok nisam dobila povratne reakcije koje su me potpuno ohrabrile i uvjerile da je ovo što radim potrebno i korisno, koliko znače tjelovježba, pokret, dah i dodir. Kao što mi klijenti sami kažu, prije 'Joge za želudac' nisu naišli na to da se netko pozabavio probavom na ovako slojevit način jer je riječ o vrlo kompleksnoj temi i problemu.

Osnova mog programa su vježbe za želudac, ali jednako su važni i ostali elementi koje sam postupno uvodila: vježbe disanja, samomasaža, samonamještanje i tehnike opuštanja. Dakle, fizički aspekti. Zatim dolaze osnovne smjernice o prehrani, kvaliteti sna i kvaliteti života, kao i taj ključni trenutak promjene perspektive. Želudac je katkad naš unutarnji glas koji želimo utišati, a on nam zapravo govori i usmjerava nas na ono što nije u redu u našem životu. Također jako volim ugostiti stručnjake koji obogaćuju program, pa ljudi danas mogu dobiti zaista širok uvid uz samu praksu kao temelj mog rada. Stalno nešto nadograđujem i vjerojatno ću učiti dok sam živa. Zato mi je povratna informacija klijenata neprocjenjiva. To je interaktivan pristup: oni vježbaju kad mogu, ja kreiram sadržaj kad mogu, a tu sam kao vodič putem e-maila ako im nešto nije jasno.

Perfekcionizam, emocije i 'knedla u grlu'

Društvene mreže često stvaraju pritisak da moramo izgledati savršeno. Vi ste izgradili publiku oko teme koja je zapravo vrlo 'nesavršena' i intimna – probave, boli, nadutosti…

Da, ljudi koji imaju probavne tegobe u pravilu vode bitku s perfekcionizmom, a uz to su pojačano osjetljivi. Naravno, od iste sam boljke patila i sama i to je danas moja tema. Ranije sam stalno težila tome da moram biti savršena i brinula se o tome što drugi misle, pa upravo zato naglašavam koliko to ne očekujem ni od sebe ni od svojih klijenata. Ljudi su nesavršena bića i to je vrijednost koju njegujem u radu.

Koji je najčešći problem zbog kojeg vam se javljaju – gastritis, refluks, nadutost, hijatalna hernija ili nešto sasvim drugo?

Ljudi uglavnom dolaze s kombinacijom nekoliko simptoma ili dijagnoza; prisutno je sve što ste nabrojili. S obzirom na to da nisam liječnica, ne predstavljam svoj program kao lijek za određenu dijagnozu. Polazim s druge strane – cilj je pokrenuti probavu, polako vraćati funkciju želuca i opuštati ošit (dijafragmu).

Kažete da vaš program nije princip 'jedan simptom – jedna vježba'. Zašto je taj pristup važan i što se zapravo događa u tijelu kada radimo na obrascima, a ne samo na simptomu?

Ako zataškavamo simptom raznim preparatima, ne možemo očekivati da ćemo dugoročno doći do korijena problema. Isto tako, ako ostanemo zarobljeni u starim navikama koje su nas i dovele do problema, ne možemo očekivati pomak. Zato je važno mijenjati navike, ali vrlo polako, osobito ako osjećamo otpor.

Upravo zato moj program traje minimalno tri mjeseca jer je važno da svatko osjeti tempo koji mu odgovara. U priču je gotovo uvijek uključen faktor psihosomatike, a ako osobi neka praksa stvara stres, makar bila dobra za nju, imat ćemo više štete nego koristi. Zato radimo na obrascima, korak po korak. Riječ je o grupnom programu koji ne ovisi o mojoj izravnoj prisutnosti, što je sjajno jer polaznici mogu vježbati kada god im to odgovara. Program se prilagođava čovjeku, a ne čovjek programu, a u modernom svijetu takva je fleksibilnost presudna za ustrajnost.

Dah kao unutarnja masaža organa

Može li način na koji dišemo doista utjecati na probavu? To je mnogima vjerojatno najteže zamisliti.

Itekako! Pravilnim disanjem fizički stvaramo prostor u trbušnoj šupljini, masiramo unutarnje organe, šaljemo mozgu signal da je siguran i da se može opustiti te smanjujemo unutarnje grčeve. Disanje ne utječe samo na želudac, nego i na zdjelično dno, što je često izravno povezano sa zatvorom stolice. Sve je to povezan krug.

Klijenti se često u početku našale: 'Zar sad moram učiti i kako disati?' No nakon nekog vremena priznaju kakvo im je to golemo rasterećenje donijelo i u želucu i u cijelom prsnom košu. Disanje jest automatska radnja, ali zbog stresa i užurbanog ritma s vremenom počinjemo plitko disati pa se samo trebamo podsjetiti na puni dah. Bebe dišu najispravnije – dakle, to je mehanizam kojeg se samo trebamo prisjetiti, a ne učiti ga ispočetka. Kad tako postavite stvari, sve postaje lakše.

Koliko su stres i emocije povezani sa želucem? Je li izreka 'imam knedlu u grlu' zapravo fiziološki vrlo precizna?

Povezani su jer je priroda tako postavila stvari: zamislite da ste u divljini i prijeti vam opasnost. Jedino što tada trebate napraviti jest izvući živu glavu. Tijelo nam tada poručuje: zaustavi probavu, nemamo vremena trošiti energiju ni na što drugo osim na preživljavanje! Kada prođe opasnost, tijelo se opušta, odmara i ponovno počinje probavljati. No suvremeni čovjek je previše 'u glavi'. Puno analiziramo, nosimo svoje traume i proživljavamo ih iznova, a moderan način života nameće golem pritisak: stalno budi dostupan, odgovori na stotinu mailova, otrpi šefa, ostani u odnosu koji te guši jer se to tako mora... Nikada nismo bili udaljeniji od prirode. Zato je rad na psihološkim obrascima ključan i uvijek rado klijentima preporučujem psihoterapiju, rad sa psihijatrom ili duhovnu podršku. To nije slabost, to je zrelost i preuzimanje odgovornosti.

Što se tiče knedle u grlu, kada nam se plače, prvo osjetimo stezanje u grlu. Mišići grla i ždrijela se zatežu, pokušavamo progutati ili potisnuti plač i time pojačavamo grč. Danas se puno govori o živcu vagusu koji povezuje mozak s unutarnjim organima. U suštini, steže se sve od grla prema dolje i stvara se taj osjećaj knedle, pri čemu uvijek valja provjeriti i štitnjaču.

Zamke stalnog 'gašenja' kiseline i detoksa

Što je s ljudima koji kažu: 'Pazim što jedem, izbacio/la sam sve moguće namirnice, pijem terapiju, a želudac i dalje nije dobro'? Što im najčešće promakne?

Pojedine namirnice doista mogu smetati, no vrlo je vjerojatno da će ta intolerancija nestati kada dovedemo želudac u ravnotežu. Ljudima najčešće promakne rad na fizičkom i emocionalnom aspektu, ali ne treba ih kriviti – jednostavno nisu imali te informacije. Veseli me to što se danas provodi sve više znanstvenih studija o utjecaju joge na probavu i rezultati su izrazito pozitivni. Osobno mi je najvažnije djeluje li nešto u praksi. Ono što osjetim na sebi, što se pokaže učinkovitim kod mojih klijenata i primjenjujem u svom radu.

Može li samo 20 minuta dnevno napraviti razliku ili ljudi često očekuju prebrze rezultate?

Ljudi koji mi dolaze uglavnom su svjesni toga da problem nije nastao preko noći, pa ne može tako ni nestati. Potrebno je prihvatiti to da neke navike koje nam pomažu trebaju zauvijek ostati dio našeg života – ne kao kazna, nego kao briga o sebi. Dvadeset minuta dnevno apsolutno može napraviti razliku, no iznimno je važno isprobati odgovara li vam više svakodnevna kratka praksa, vježbanje svaki drugi dan ili nešto dulje nekoliko puta tjedno. Zato i inzistiram na individualnom pristupu. U mom radu postoji jasna struktura, ali stalno podsjećam polaznike da osluškuju svoje tijelo i vide što im godi u tom trenutku.

Koliko vam se ljudi javlja s porukom: 'Sram me govoriti o ovome, ali…'? Zašto još uvijek postoji toliko srama zbog probavnih tegoba?

Meni osobno ne prilaze s tolikim sramom jer otvoreno govorim o tome i sama sam sve to prošla. No sram u društvu općenito postoji jer 'sit gladnom ne vjeruje'. Ljudi s ovim tegobama prečesto slušaju komentare poput: 'Ma to ti je sve u glavi', 'Pretjeruješ' i slično. Iz toga se rađa osjećaj neshvaćenosti i neadekvatnosti, osobito ako je probava praćena tjeskobom ili depresijom. Nažalost, te se teme još uvijek omalovažavaju, no rješenje je pronaći svoje okruženje i ljude koji vas razumiju.

Postoji li nešto što ljudi svakodnevno rade, misleći da pomažu želucu, a zapravo mu odmažu?

Mnogi vjeruju da će riješiti želučane probleme agresivnim sokovima za detoksikaciju ili iscrpljujućim dijetama. Također, skloni su izbjegavati sve što je kiselo te – što je najopasnije – neprestano gase želučanu kiselinu lijekovima.

Medicinska terapija za želudac uglavnom je namijenjena kraćem razdoblju. Kada ne znaju kako drukčije riješiti problem, ljudi je nastave uzimati mjesecima ili godinama. No dugotrajno suzbijanje želučane kiseline narušava probavu i apsorpciju nutrijenata, poput željeza, što vodi u nove manjkove u organizmu. Druga česta greška je pretjerana, kruta disciplina kojom ljudi doslovno muče sami sebe, a to je iznimno loše za živčani sustav. Ključ je pronaći ravnotežu između zdrave discipline i odmora.

Osluškivanje tijela prije nego što počne vrištati

Možemo li svojim svakodnevnim navikama - načinom sjedenja, disanjem, tempom kojim jedemo i količinom stresa - 'razljutiti' želudac?

Točno tako, to je sama srž ovog pristupa! Kada usvojimo male, jednostavne navike – poput toga da ne pijemo ledena pića i kavu prije jela – već činimo golemu razliku. A zamislite tek koliki je pomak kada osvijestimo prirodno disanje. Što se tiče stresa, važno je otkriti svoje okidače: netko se može sam umiriti dok je drugima zbog prošlih trauma i životnih okolnosti potrebna stručna pomoć.

Kako izgleda vaš odnos prema hrani danas? Postoji li nešto što si nikada ne uskraćujete?

Nekada sam imala puno problema s prehranom, prošla sam kroz faze prejedanja i izgladnjivanja... Danas je to potpuno drukčije. Znam koliko se dobro osjećam kada doručkujem, i to redovito prakticiram, što je sjajno za želudac. Ako mi neka namirnica ne odgovara, danas barem imamo kvalitetne alternative. Zato se ne osjećam uskraćeno – pazim da se hranim zdravo, ali uživam u ukusnoj, uglavnom domaćoj hrani koju sama pripremim. A kako sam velika ljubiteljica tijesta, to je nešto čega se nikada ne odričem.

Što ste radeći s ljudima naučili o tome koliko zapravo malo slušamo svoje tijelo dok nas ono ne natjera da stanemo?

Ljudi su naučeni gurati preko svojih granica. Zato je danas postavljanje granica toliko aktualna tema, no da bismo je postavili drugima, prvo je moramo znati postaviti sebi. Sada mi je sasvim prirodno reći samoj sebi: 'Hajde malo odmori.' Ako pospremim stan i osjetim umor, samo legnem. Ako su u kući bili majstori i ostao je nered, kažem si: 'Umorna sam, naspavat ću se, pa ću sve riješiti sutra u miru.' Prijatelji mi često u šali kažu da to moraju učiti od mene.

Vjerujem da, ako neku emociju ne možemo 'probaviti', prvo trebamo umiriti tijelo kako bismo lakše obradili osjećaje. Kada ga stavimo na zadnje mjesto, ono počne vrištati i tražiti pažnju. I dobro je da to radi jer nas upozorava da nešto ne radimo dobro za sebe. Nije uvijek lako poslušati ga, ali to je jedini put prema trajnom zdravlju i kvalitetnom životu. Važno je biti suosjećajan prema sebi, razumjeti zašto se osjećamo loše i ne kriviti se zbog toga.