Žena koja je svoju muku podijelila s kolumnisticom Guardiana Annalisom Barbieri s partnerom je već 25 godina, a zajedno imaju dva sina od 14 i 16 godina. Obojica su zaljubljenici u nogomet i treniraju otkad su bili mali. Kako priznaje, partnerova natjecateljska narav u početku ju je privukla jer je željela muškarca s ambicijom. No ta se osobina danas pokazuje u najgorem mogućem svjetlu, i to baš na utakmicama njihove djece.

Partner s tribina viče, kritizira i, što je najgore, psuje tinejdžere. Njoj je zbog toga neugodno, ali još više brine što se njegovo ponašanje odražava na sinove. Suigrači sve čuju, a u ekipi se stvara napetost. Pokušala je razgovarati s njim, ali on to odbacuje. Upozorili su ga i sinovi i treneri, bez ikakvog učinka.

‘Možda zvuči pretjerano, ali osjećam da se odljubljujem’, napisala je. Pita se kako može biti s nekim tko ne poštuje vlastitu djecu, njihove prijatelje, trenere i suce, te smatra da bi, ako se ne zna pristojno ponašati, jednostavno trebao prestati dolaziti na utakmice.

Ovo nije natjecateljski duh

Barbieri joj je odgovorila bez uvijanja: njezina reakcija nimalo nije pretjerana. Po njezinu mišljenju, ovdje nije riječ o zdravoj natjecateljskoj crti, nego o krajnje neprihvatljivom ponašanju, i nada se da se partner tako ne ponaša i u drugim područjima života.

Za savjet se obratila psihoterapeutkinji Lucy Fuller, a obje je zanimalo zašto se ljutnja javlja baš sada i baš na tom mjestu. Je li partner oduvijek vikao na sinove ili se to ponašanje pojačalo s vremenom?

Fuller smatra da bi partner najprije trebao preispitati vlastito ponašanje. Pita se nije li i on sam kao dijete podršku doživljavao upravo kroz vikanje s ruba terena te mu je to možda jedini model navijanja koji poznaje. Njegov ego i natjecateljski poriv, kaže, potpuno su preplavili situaciju u kojoj im nije mjesto.

Odakle dolazi sva ta ljutnja?

Prema Fuller, u srži svega vjerojatno je frustracija, a ključno je otkriti čime je uzrokovana. Je li partner možda i sam sanjao o nogometnoj karijeri koja se nikad nije ostvarila? Barbieri ističe da se isplati zagrebati ispod površine jer svako ponašanje nešto poručuje.

Psihoterapeutkinja napominje i da roditeljima, kada djeca dođu u određenu dob, znaju isplivati vlastiti osjećaji iz mladosti. Zato vrijedi zapitati se kakvo je bilo partnerovo odrastanje upravo u godinama u kojima su sada njegovi sinovi.

Fuller dodaje kako se čini da je toliko uronjen u igru da je zapravo ljut na samoga sebe. Sumnja i u to da vjeruje kako može utjecati na ishod utakmice, jer, kako kaže, vikanje nikoga ne motivira.

Razgovor daleko od terena

Umjesto sukoba uz teren, savjet je pričekati miran trenutak kod kuće i otvoriti razgovor bez napetosti. Partner bi pritom trebao pokušati zamisliti kako se osjećaju drugi, a možda se i prisjetiti je li netko nekad isto tako vikao na njega te kako mu je tada bilo.

Barbieri zaključuje da biti istinski natjecateljski nastrojen ne znači ponašati se ovako. Takvo ponašanje, naglašava, jednostavno nije sportski.