NA ALEKSANDROVU TRAGU

Na vratima zemlje u koju se ne ulazi bez teškog naoružanja

30.11.2013 u 08:00

  • +7

Na Aleksandrovom tragu - na vratima Afganistana

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

Bionic
Reading

Novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti, Aleksandrom Velikim; o svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on zove makedonskog osvajača, Jasen Boko ekskluzivno piše za tportal.hr

Moj odgovor na pitanje 'Koji je vaš razlog posjete Afganistanu' - Turizam, u afganistanskom konzulatu u iranskom Mashhadu izazvao je glasan smijeh i službenika na šalteru i svih okupljenih. Pozvali su i one koji to nisu čuli i svi su se zaista slatko smijali. Ne srećete dvaput u životu stranca koji želi ući u Afganistan iz 'turističkih razloga'. Prilazili su, davali mi ruku, umirali od smijeha i pokazivali kažiprstom na sljepoočnicu, univerzalni znak za 'ti si lud čovjek'. Odmah su mi doveli nekog tko očito ima moć davanja viza, konzula ili nekakvog glavnog tajnika. I on se nasmijao na riječ 'turist'.

Pokušao sam se cjenkati, tih 60 eura za vizu po hitnom postupku činilo mi se puno.
- Prošli put u Peshawaru za vizu sam platio 30 dolara - bio je moj argument.
- Stvarno? - čudio se konzul - Ali, ovo je hitan postupak - pravdao se.
- Pa i onaj je bio - pokušao sam još jednom.
- Ne mogu prijatelju, to ti je tarifa.

Pristao sam, jer nije imao nikakvih pitanja, tko zna kad je posljednji put naišao na nekog tko traži turističku vizu da uđe u nesigurnu zemlju izmučenu tridesetogodišnjim ratom. Nije mogao smanjiti cijenu, ali je dodatno ubrzao postupak, sat kasnije izišao sam iz konzulata s afganistanskim vizama za sebe i Nikolinu.

Stopama velikog globalizatora

Nakon uspješne realizacije putopisno-kulturoloških projekata 'Na Putu svile' i 'Tragovima Odiseja', zaključenima dvjema knjigama, od kojih je potonja dobila najugledniju nagradu u Hrvatskoj, Kiklopa za najbolju knjigu publicistike, novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti: Aleksandrom Velikim (353. - 326. prije Krista). Boko je, kao i uvijek, lokalnim prijevozom krenuo na put koji ga od Makedonije i Grčke vodi preko Turske, Egipta, Iraka, Kurdistana, Irana i Turkmenistana, sve do Uzbekistana, najsjevernije točke do koje je Aleksandar došao. O svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on zove makedonskog osvajača, Boko će sljedećih mjeseci ekskluzivno pisati za tportal, a knjiga o tom putovanju izaći će sljedeće godine.

Odakle uopće ja u afganistanskom konzulatu, kad sam iz Irana kroz Turkmenistan trebao ući u Uzbekistan?
Razlog je jednostavan, imam alergiju na konzulate, veleposlanstva i ljude s diplomatskim putovnicama. Izbjegavam svaki susret sa šalterima za vize, osim onih najnužnijih. Ne vjerujem u leteće tanjure, trovanje ljudi onim tragom koji ostaje iza zrakoplova, ne vjerujem ni u masonsko-židovsko-vatikanske zavjere, ali nekako sam uvjeren da postoji ozbiljna diplomatska međunarodna zavjera protiv mene. Šalković ili Veličan, recimo, nikad nemaju viznih problema, možda i oni rade za njih!

Središnja Azija, a u Turkmenistan i Uzbekistan moram da bih Aleksandra ispratio do krajnjih sjevernih granica nekadašnjeg carstva, ima krajnje problematičan vizni sustav. Točnije, imaju problematično shvaćanje demokracije i otvorenosti, ipak su dugo živjeli u Sovjetskom Savezu, a Staljin je mnogim vođama toga dijela svijeta i danas, čini se, uzor.
Pa sam mjesecima prije puta kovao plan, informirao se na putničkim portalima punim sličnih pacijenata koji imaju problema s vizama i izradio cijelu strategiju dobivanja uzbekistanske i turkmenistanske vize. Ne zna se koja je problematičnija, te države jednostavno ne žele da ljudi, izvan organiziranih tura, putuju njihovim zemljama. U Turkmenistan, recimo, možete jedino uz plaćenog vodiča iz neke državne službe koji je istovremeno i vozač i špijun. Jedina je druga varijanta tranzitna viza na tri ili pet dana, koja vas tjera da projurite kroz zemlju što prije i nikad se više ne vratite.

Uzbekistance sam nekako uspio nadmudriti i dobiti vizu nakon višetjednog skupljanja dokumenata, popunjavanja formulara i skupog 'pozivnog' pisma od agencije u Taškentu. No konzularna imperija odlučila je uzvratiti udarac već na pokušaju dobivanja turkmenistanske tranzitne vize. Prvo je konzul, kad mu je javljeno da se približavamo Teheranu, otišao na godišnji odmor, pa je prvi pokušaj propao. U drugom jurišu na turkmenistansko veleposlanstvo borba je bila iscrpljujuća. Vraćeni smo sa svim potrebnim dokumentima (njih desetak!) jer su fotokopije bile crno-bijele. Nakon niza peripetija uspjeli smo predati molbu za tranzitnu vizu koja nas je trebala desetak dana kasnije čekati u Mashhadu.

U dogovoreni dan konzulat je bio zatvoren, a sljedećih dana radili su vize samo za grupne posjete. Kako nisam imao namjeru provesti cijelu potragu za Aleksandrom čekajući turkmenistansku vizu, okrenuo sam se i otišao na provjereno mjesto, pedeset metara dalje: moji stari prijatelji u afganistanskom konzulatu jedini su koji vize daju bez problema. Možda i zatošto ih nitko ne traži! Kao i prošli put, u Pakistanu, i ovaj sam put vizu dobio bez pitanja, silnih formulara, fotokopija i potvrda; 60 eura učinilo je konzula sretnim.

I tako smo se Nikolina i ja, zapravo slučajno, našli na vratima zemlje u koju se ne ulazi bez teškog naoružanja - Afganistana.