Bandirma je turski grad na južnoj obali Mramornog mora, preko puta Istanbula. Zanimljiv samo meni jer se negdje u njegovoj blizini odigrala prva bitka Aleksandra Velikog s Perzijancima, kod rijeke Granik. Večeram na štekatu lokalnog restorana. Nije da ostali u tom gradu nisu lokalni, nema ovdje ni jednog turista, ali mnogi drugi pokušavaju izgledati 'zapadno', taj je Zapad u Turskoj u trendu. Oni nama Sulejmana Veličanstvenog, mi njima pizzu, poštena trgovina!

Ovaj restoran je, eto, ostao svoj. Privuklo me i ime, Iskander, tursko-arapsko-perzijska inačica Aleksandrovog imena, a zbog tog sam tipa zašao čak ovdje. Kakvo takvom mjestu i priliči, jelovnik ne postoji pa uzimam ono što vidim na stolovima oko sebe. Kud svi Turci, tu i mali Mujo. Pokazujem konobaru stol do sebe: kebab s jogurtom i paprikom, standardno jelo. Ni ne mogu naručiti drugo, komunikacije nema, osim osmijesima, a kako alkohola, kao u svakom poštenom tradicionalnom restoranu u Tursko,j nema, pijem vodu.

Nakon večere ulazim kako bih platio račun, takav je običaj na istoku. Ne plaća se konobaru, taj koncept kasnije je uvela zapadna civilizacija, nego onako kako je to običaj od Turske do Japana: gazdi osobno, koji uvijek sjedi na povišenom mjestu u središtu. Stariji čovjek, otprilike u osamdesetima, mirnih pokreta, zna što sam jeo, imaju takvi uvid u sve, ali nije siguran što sam pio.

- Coca-cola? - pita, kako bi sugerirao da ne zna što sam pio.
- Jok – kažem, ali tu se moje poznavanje turskog iscrpljuje. Uzalud se pokušavam sjetiti kako se kaže voda, ali mozak ne reagira.
- Voda, kako se ono kaže na turskom? – mrmljam više za sebe, ne bih li se sjetio prave riječi.
- Voda? Dobro - kaže mrtav-hladan na hrvatskom i ispiše mi na papiriću iznos večere, rukom, kakve fiskalne kase.
-Molim?
-Odakle? – pita, pokazujući na mene.
-Hrvatistan – odgovaram imenom kojim Turci zovu Hrvatsku. A vi? Bosna? – dolazim polako sebi.
-Ne ja. Dedo! Sarajevo.
-Kad ste došli iz Bosne?
-Ne ja. Dedo doš'o! 1893.
-1893? A vi još znate govoriti bosanski?
-Eto, znam – nasmiješi se vlasnik i vraća mi kusur.

Kakva je to čudesna zemlja u kojoj obitelj nakon 120 godina još pamti jezik svojih djedova?

Ponese me misao na njegova dedu, s otegnutim e, koji je, tko zna kojom nevoljom tjeran, kao musliman napustio Bosnu i stigao čak u Bandirmu, vjerojatno i ne znajući turski. Desetljećima kasnije, kad je dobio unuke, pričao im je legende ili pjevao sevdalinke daleke zemlje Bosne, na jeziku na kom je odrastao. Pričao je očito toliko uvjerljivo da se unuk, tko zna koliko godina nakon dedine smrti, još sjeća tog jezika.

Ta mi situacija najbolje ilustrira ono u što sam se odavno uvjerio: prostor koji započinje na Balkanu i ide do srca Azije, i ljudi koji u njemu žive, imaju nekakvo kolektivno pamćenje, sjećanje na stvari koje nisu doživjeli, a koje su se dogodile stoljećima prije nego što su se i rodili.

Iskrenost turskih trgovaca

Aleksandar III, Makedonski, kojega će kasnije povijest upamtiti kao Velikog, prvi je umrežio taj prostor, učinio ga jednim carstvom i izmiješao ljude i kulture u njemu. Sama zajednička država nije dugo potrajala, raspala se odmah po njegovoj smrti, u trideset i trećoj godini života osvajača, 326. godine prije Krista. No sjećanje na Aleksandra i njegov utjecaj, svim promjenama unatoč, i danas živi. Jer ovaj prostor – pamti. Eto, u skromnom restoranu koji vodi potomak onoga deeede iz Bosne, jeo sam lokalni specijalitet: kebab koji je širom Turske poznat kao Iskender - Aleksandar.

Ta sredina, slično onoj u kojoj živim, egzistira u mitu više nego u realnosti, u priči koja se prenosi s koljena na koljeno. Ako se jezik predaka, a bez izravnog dodira s njim, pamti stoljećima, koliko tek traje uspomena na čovjeka koji je snažno obilježio i bitno promijenio ovaj dio svijeta?

Za tim tragam: koliko je danas Aleksandar prisutan u nekakvoj kolektivnoj memoriji tog golemog prostora koji se proteže od Jadrana do Indije i Središnje Azije, na kojem je prije gotovo dva i pol milenija stvorio svoje carstvo.