Predstava 'Čarobni brijeg', premijerno izvedena u četvrtak navečer u ZKM-u u režiji poljsko-hrvatskog redatelja Janusza Kice, izazvala je veliko odobravanje i oduševljenje publike jer je uspjela u onome što se činilo nemogućim: intelektualno zahtjevan i neobičan ironijski roman Thomasa Manna od 900 stranica o bolesti, smrti i doživljavanju vremena, koji se općenito smatra prikazom stanja duha uoči Prvog svjetskog rata u Europi, pretočiti u zanimljivu, pametnu, vizualno vrlo dojmljivu te pažljivo i precizno strukturiranu predstavu, koja već na samom početku gledatelja uvlači u 'čarobnu', pomalo nadrealnu atmosferu lječilišta Berkoff, iznad Davosa, u kojem vrijeme stoji i sve pomalo sliči na san, a sam sanatorij služi kao utočište svima onima bez snage i volje za stvarni život.

Priča o mladom inženjeru Hansu Castorpu, koji dolazi u kratak posjet svom bolesnom rođaku Joachimu Ziemssenu (vjerno ga dočarava Frano Mašković) u lječilište Berkhoff i ostaje vegetirati u njemu sedam godina, postavljena je u specifičnu prostornu situaciju, u kojoj su i publika i glumci vrlo blizu na sceni, gotovo zajedno natkriljeni, a može se reći i omeđeni, čak i omotani kružnim platnom na kojem se projiciraju slike visokih planina i misli Hansa C. Andersena. Taj okvir stvara posebno ozračje na sceni, dočaravajući zatvorenost te male bolesne zajednice i njenu udaljenost od stvarnog života, a istodobno postaje poprište za dinamično nizanje dijaloga i vizualno atraktivnih slika (hodanje i pretrčavanje glumaca po sceni, pucanje, spavanje, jedenje, uzimanje lijekova, umiranje, pa opet spavanje, jedenje...).

Mann u svom romanu otvara mnogo raznih tema, prikazujući lječilište za plućne bolesnike kao paradigmu međuratne Europe u kojoj se sukobljavaju oprečni ideološki svjetonazori, a bolest mu služi kao metafora bolesti društva. Međutim, njemački dramaturzi Vera Sturm i Herman Beil otišli su korak dalje i uokvirili su tu priču o Castorpu Andersenovom 'Snježnom kraljicom', znajući da je Andersen bio jedan od najdražih Mannovih pisaca. Time su se donekle odmakli od sukoba Settembrinija i Naphte, kao dva suprotstavljena svjetonazora i dvije oprečne filozofske i ideološke misli – liberalno-demokratske i radikalne, koja zaziva rat - te stavili naglasak na manjak ljubavi u onom kao i u današnjem svijetu.

Tako u ovom Kicinom, zekaemovskom 'Čarobnom brijegu' glavna tema postaje problem zaleđenih srca glavnih junaka, kojima je kao i Kaju u oko upao komadić ogledalca zle Snježne kraljice, odnosno nemogućnost da se voli i da se smogne dovoljno hrabrosti da se ta ljubav i realizira. Taj teški teret je s lakoćom, veličanstveno nosio mladi Adrian Pezdirc u ulozi nezrelog, pasivnog Hansa Castorpa te je velikom skalom emocija dočarao bijeg svog lika od života u nizini, u uzhuktalom društvu uoči Prvog svjetskog rata, kojem nije dorastao, u stanje zaleđenog srca. Bilo je jasno da je Pezdircovom Castorpu puno lakše prikloniti se tzv. bolesti i neaktivnosti te živjeti u iluziji i samoobmani u luksuznom lječilištu, nego se suočiti s problemima stvarnog života i ljubavi prema Clawdiji Chauchat, također smrznutog srca, koju dobro igra Lucija Šerbedžija

Predstava daje i zanimljivo scensko 'rješenje' Castorpove zamrznutosti, kada ga iz tog stanja sleđenog srca budi tutnjanje, grmljavina rata, pesimistično pokazujući da sve one koji spavaju i život provode sleđenih srca iz te učmalosti i pasivnosti može probuditi jedino neka užasna nepogoda kao što je to rat.

Dojmu predstave kao svojevrsnom snu na oblacima, gdje vrijeme niti traje niti stoji i gdje se život odvija po nekim drugim pravilima, uvelike je pridonijela scenografija Numena i Ivane Jonke, zatim kostimografija Doris Kristić, koja je ovom predstavom obilježila 40. obljetnicu uspješnog rada, te posebno glazba Wolfanga Schmidtkea
Osim Pezdirca, ističu se sjajni Rene Medvešek kao intelektualno nadmoćan, ironičan Lodovico Settembrini, koji se ovom predstavom zbog odlaska na Akademiju dramskih umjetnosti na neki način oprašta od ZKM-a, te odlični Krešimir Mikić kao užurbani, poslovično nezainteresirani za svoje pacijente i sklon erotskim poskočicama Primarijus Bahrens. Svakako valja istaknuti Doris Šarić Kukuljicu kao pomalo grotesknu i komičnu Adriaticu von Mylendonk, Rakana Rushaidata, koji u maloj, ali značajnoj roli Lea Naphte pokazuje svoj raskošan talent, te Luciju Šerbedžiju kao distanciranu Mme Chauchat. Pohvale zaslužuju i moćni Sreten Mokrović u ulozi Pietera Peeperkorna i Maro Martinović kao A. K. Ferge, koji u svojim minijaturama dominiraju scenom, te cijela nova i mlada ekipa glumaca ZKM-a, od Dade Ćosića i Milice Manojlović preko Anđele Ramljak i Marije Šegvić do Hrvojke Begović i Slavena Španovića, koji su u predstavu unijeli svježinu i drugačiju energiju.

Može se zaključiti da je ZKM dobio odličnu predstavu u kojoj je na kazališno atraktivan i suvremen način, uz sjajan glumački ansambl, prikazana bit Mannova raskošna romana, ali je pružen i vizualni, intelektualni, pa čak i duhovni doživljaj te ponuđena prilika za razmišljanje.