Može li budućnost biti dio sadašnjosti i što se događa kada kalendar prepustimo prirodi? U zagrebačkom Likovnom centru 15. listopada otvara se izložba '2089. godine je ovdje bila šuma', kojom umjetnica Neli Ružić pretvara sunčevu svjetlost u svojevrsnog suautora, a prošlost i budućnost smješta u isti prostor
Godina je 2089. Negdje je, možda, još uvijek šuma. Ili je više nema. A možda je pitanje što će se dogoditi za šezdesetak godina manje zanimljivo od onoga što se s tom godinom događa upravo sada, dok je sunce polako briše s papira. Upravo takvu neobičnu igru s vremenom donosi izložba 2089. godine je ovdje bila šuma multimedijske umjetnice Neli Ružić, koja se u četvrtak, 15. listopada otvara u zagrebačkom Likovnom centru.
vezane vijesti
U središtu izložbe nalazi se Kronotop (Chronotope, 2022. –), procesualni rad u kojem umjetnica naizgled jednostavnim postupkom dovodi u pitanje naš odnos prema vremenu. Na papirima su otisnute kalendarske godine, a zatim se papiri danima izlažu sunčevoj svjetlosti. Papir postupno tamni, brojke blijede i vrijeme, barem ono koje smo pokušali uredno označiti i zabilježiti, počinje nestajati.
Kad prošlost i budućnost dijele isti prostor
No dok godine iščezavaju, događa se nešto drugo: u rad se upisuje vrijeme koje ne poznaje naše kalendare, satove i rokove. Vrijeme Zemljine vrtnje, položaja Sunca, svjetlosti i prirodnih procesa koji se odvijaju neovisno o tome jesmo li ih odlučili podijeliti na dane, mjesece i godine. Sunce tako prestaje biti samo izvor svjetlosti i postaje aktivni sudionik umjetničkog procesa.
Za zagrebačku izložbu Kronotop dobiva i posebno prostorno značenje. Ružić ga povezuje s poviješću kuće u kojoj djeluju Zbirka Kljaković i Likovni centar, obuhvaćajući godine od 1927. do 2026., ali se ne zaustavlja u sadašnjosti. Niz nastavlja sve do 2101. godine, pa se u istom prostoru susreću prošlost zgrade, naše vrijeme i budućnost koju nitko od nas još nije doživio.
Nastaje ono što umjetnica naziva "nakupinom vremena, simultano rasprostranjenom u prostoru". Godine koje su prošle i one koje tek dolaze postaju ravnopravne, a budućnost više nije samo nešto što čekamo, nego nešto što već možemo promatrati, izložiti svjetlosti i pustiti da se mijenja.
Uđete u 2026., a zateknete se u 2089.
Izložba je nastavak ovogodišnjeg kustoskog ciklusa Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije, koji se tijekom 2026. održava u Likovnom centru, pod kustoskim vodstvom Sabine Oroshi. Program istražuje različite ritmove, mjerila i materijalne tragove vremena, od onih koje svakodnevno opažamo do procesa koji daleko nadilaze ljudsko iskustvo.
Takva su istraživanja već dugo u središtu umjetničke prakse Neli Ružić, rođene 1966. u Splitu. U svojim instalacijama, videoradovima, objektima i intervencijama u javnom prostoru bavi se sjećanjem, poviješću, prolaznošću i različitim načinima na koje vrijeme oblikuje naše iskustvo svijeta. Posljednjih godina osobito je zaokupljaju svjetlost i njezina sposobnost da ostavlja materijalne tragove.
Ružić je izlagala na brojnim međunarodnim izložbama, među ostalim u Kunsthausu Graz, na BIENALSUR-u u Argentini, Ostrale Biennaleu u Dresdenu i Videobrasilu u São Paulu. Dobitnica je Grand Prixa 29. Slavonskog biennala i nagrade "Jure Kaštelan" za umjetnost 2024. godine, a redovita je profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Izložba 2089. godine je ovdje bila šuma ostaje otvorena do 6. studenoga, a može se razgledati radnim danima od 10 do 19 sati. U njezinu će sklopu biti organiziran i diskurzivni program. A posjetiteljima preostaje zanimljiv mali paradoks: ući u izložbeni prostor 2026. godine i zateći ondje 2089., godinu koja još nije stigla, ali čiji su tragovi već izloženi djelovanju vremena.
