ENVER KRIVAC I TEA TULIĆ

O čemu je razgovaralo dvoje pisaca?

Tulić i Krivac

Tulić i Krivac

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Lidija Janković/Martina Šalov/FEKP

Tea Tulić i Enver Krivac mladi su pisci koji će nastupiti na nadolazećem Festivalu europske kratke priče u Rijeci, a uoči festivala, jedno su drugo intervjuirali. DOnosimo vam njihov razgovor!

TT:
Marcel Mariën u svojoj kratkoj priči naslova Ja nije nikad sam priča priču o mladom mornaru koji je jedini od posade broda preživio brodolom i završio na otoku punom papiga, bez ljudi te s kovčegom punim ogledalca. Nakon nekog vremena, kako bi privukao pozornost nekog broda ili aviona, a kasnije zbog samoće koju je osjećao da ne bi zaboravio da postoji i izvan sebe, kao kakav „jednostavan element krajolika“ postavio je ogledala po cijelom otoku i podučavao papige svom imenu. Nakon nekoliko godina, umro je od dosade, ali su čitavi naraštaji papiga glasno i godinama nastavile uzvikivati njegovo ime. Radimo li mi istu stvar – umnažamo se ispisujući kratke priče, naša ogledala? Jesmo li i mi naraštaj papiga koji ponavlja jedno te isto naučeno?

Tea Tulić i Enver Krivac

RI LITovci, dobitnici Prozaka, ona za fragmentarni roman/zbirku crtica Kosa posvuda (2011), on za knjigu priča Ništa za pisati kući o (2013). S njegovim glazbenim kolektivom Japanski premijeri snimila je književno-glazbeni album Albumče (2014).



EK:

Mislim da je pitanje ovdje zašto uopće učimo Marcelove papige svojim imenima, odnosno zašto uopće pišemo. Što znači pisati i što znači pisati za publiku? Što želimo od toga, mir u svijetu, osobnu terapiju, mjesto u zajednici, priznanje, djevojku ili mladića, da dokažemo nešto starom? Esejist Tim Parks u svojoj knjizi Otkud čitam to pitanje proširuje i na što danas znači čitati, čitamo li određene knjige jer ih drugi čitaju pa da imamo o čemu s njima pričati, koji su to drugi ljudi i zašto uopće želimo s njima o tome razgovarati, čitamo li jer želimo biti „od svog vremena“, čitamo li jer želimo potvrditi ili izazvati svoju viziju svijeta?

Razlozi su osobni, koliko god ih u većini slučajeva ima tek nekoliko zajedničkih. Isto tako mislim da ovo pitanje s papigama možemo proširiti i na ne-pisce; društvene mreže i sami Internet pretvorili su svako minimalno pismeno biće u izražavatelja mišljenja i izražavatelja sebe. Što je zabavno i naporno u isto vrijeme. Parks na kraju postavlja pitanje nije li visoko mišljenje koje imamo o knjigama i njihovim moćima ustvari smiješno. Mijenjaju li knjige išta, uistinu? Ili nude tek, kako kaže, smokvin list koji nam omogućuje da nastavimo kao i do sad, u smislu – odlazimo kvragu, ali gle kako pišemo o tome da odlazimo kvragu, gle naša ulja na platnu o tome, čuj naše opere i tragedije.

TT:

Ne bih se složila s njim i rekla da knjige nude „smokvin list“. To je nespretan izraz. Prije bih rekla da ga odbacuju, ako ne pričamo o Bibliji. Knjige, priče razotkrivaju svu našu ljudskost, ako su dobre one nas posramljuju i oslobađaju istovremeno. Mi stalno odlazimo kvragu, naša drama se ponavlja i odjekuje, ali putem se događaju i promjene koje nisu u trenutku vidljive. Kao što ponavljam kao papiga gdje god stignem - umjetnost nas mijenja na podsvjesnoj, ne tako vidljivoj, osobnoj razini. Književnost tu promjenu komunicira na intimniji, kompleksniji, a time i prirodan način. Povijesne knjige su podložne reviziji, ali književnost nije. Ne u smislu da je objelodanjenu prepravljamo. Možeš fizički spaliti knjigu, ali temelj na kojem je ona nastala je temelj slobodne i kreativne ljudske misli, a taj temelj nikad ne možeš posve slomiti. Vjerujem da dobra kratka priča, roman ili pjesma, ma koliko se pozivala na fikciju, stilom ili temom uvijek u sebi sadrži autentični duh vremena kanaliziran kroz pojedinca. Autorski poriv je autentičan i u stvaranju i u odražavanju svog vremena. A ako se bavimo uvijek jednim te istim stvarima, znači da ih nismo razriješili.

Općenito, mislim da u knjigama tražimo ogledala nas samih, kao i utjehu i slobodu. Iz tog razloga također i pišemo. Ima tu i mazohizma, ali, ako smo kreatori, kako nećemo žuditi i za nekom vrstom besmrtnosti? Kad smo kod toga, kakav je puls tvojih kratkih priča?

EK:

Trenutno je na nula otkucaja. Jer ne pišem ništa osim za nastupe. A inače, ne znam, kako kad. Ovisi o onome čime sam trenutno opsjednut. Ti možeš više o mojim pričama reći nego ja. Ono što znam da me zove u budućnosti je ili još kraća forma od kratke, ono, kratka kratka priča pa i još kraća ili povratak dugoj formi. Trenutno ne mogu pisati „klasične“ kratke priče jer su mi postale nepodnošljivo dosadne. Evo imamo taj lik i onda taj lik negdje nešto ide i nešto radi i onda ima twist ili nema pa evo fore za kraj ha ha ili cmolj cmolj i gotovo. Možda nemam trenutno što reći, a da ima linearan karakter. A šta ti? Pa i ti si zadnji put napisala '“klasičnu“ priču prije sto godina.

TT:

Mislim da ni ne znam napisati klasičnu kratku priču. Čini mi se da pišem krhotine, mikrocjeline koje imaju svoje dahove ili hroptaje (ritam) i zatvaranje. Koje mogu razmještati, rezati ili lijepiti, doživjeti njihov fizički oblik. Kratka forma mi odgovara jer je koncentrirana, ali volim je i promatrati kao dio većeg kadra, kako jedan kratki tekst ima odjek u drugom kratkom tekstu. Vidiš kako se sve poklapa; te krhotine su razbijena ogledala (s početka razgovora) u kojima se ogledamo i koja pokušavam sastaviti, vidjeti njihove pukotine ponovnim sastavljanjem. Tu baš i nema linearnosti.
Svakako, ti bolje barataš formom od mene. I mislim da nećeš umrijeti od dosade kao onaj mornar ako budeš i dalje pisao klasične kratke priče. Samo će ti pritom biti nepodnošljivo vruće.

EK:

A ja ne volim visoke temperature. Pa mislim da ću ih izbjegavati. A znaš šta rade papige sa silnim ogledalima nakon što mornara više nema? Nakon nekog vremena prestanu izvikivati njegove ime i počnu radit selfije. I tvitaju. Kao što i prave ptice tvitaju. Vidiš, ti si moderna papiga. Digitalni mediji su fragmentarni po prirodi. Čak i dugi komadi teksta razlomljeni su hiperlinkovima i oglasima. Tako da je moderno čitanje u biti fragmentarno čitanje. Zato mislim da su djela koja su fragmentarna i koja izbjegavaju tradicionalni narativ posebno važna. Jer najbolje pašu ovom konkretnom trenutku. Što ne znači da je takvo pisanje jedino relevantno, tek da hvata napetost između digitalnog i analognog upijanja teksta bolje od ičega. Tvoji tekstovi nisu ni priče ni eseji ni poezija. Ne u tradicionalnom smislu. Jer se fokusiraju na slike i simbole i na sami glas iza teksta. U takvom pisanju svaka riječ ima glavnu ulogu. Mislim, ne otkrivaš ni ti ni ja toplu vodu ni stroj za rezanje juhe; tako su pisali i Burroughs i Bulgakov i tvoj omiljeni Cortázar i masu ekipe. Ali meni se to i dalje osobno čini zanimljivije od "tradicionalne" naracije. Al' koga to briga ej. Ljudi hoće laku komediju, seks i kopanje po prošlosti, a ne ove naše mudrolije.
TT:
Druže Tito, nešto bih te tvito, kažu. Šalu na stranu, što ćemo sa svim tim „zamrzlim“ ili, da kažem, zamućenim morem u nama? Danas imamo skoro neograničen pristup dobrim knjigama, fotografijama, glazbi, događajima, sadržaju. Kao i lošem. Često se uplašim da me to izobilje umara i udaljava, ne stignem sve to probaviti, odvojiti ono što mi treba, a uvijek mi treba vremena.
EK:
Kad smo već kod životinja, ja plivam u ovoj poplavi sadržaja skroz fino. To je zato što, kako kažu Genesis, znam što mi se sviđa. Bolje da je ovako. Ovi klinci danas ne kuže kako je to kad nemaš kako do informacije ili sadržaja. Kad sam bio mali, starci su kupovali Start i točno se sjećam kako sam čitao o Glassovoj operi Einstein na plaži i onda sam zamišljao kako bi to moglo zvučati. A znaš di sam je mogao čuti? Nigdje. A danas, brate mili, znaš šta je Glass jučer jeo za ručak. Puno bolje. Danas, ako hoću, a često hoću, mogu cijeli dan provesti slušajući, čitajući, gledajući vrlo specifične stvari koje me zanimaju i udaraju po Kafkinoj smrzotini. Znam što hoćeš reći, ima puno buke, a i zbog izobilja sadržaja manje cijenimo taj isti sadržaj, ali da se bojim - ne. Bring it on.
TT:
Ti si moderna papiga, a ne ja.
EK:
Što ćeš im čitati na FEKP-u?
TT:
Dobru kratku pticu. Ti?
EK:
Ja sam spojio tri kratke ptice selotejpom u jednu. Kao Lloyd i Harry u Glup i gluplji kad su zalijepili ptici glavu selotejpom. Tako ću i ja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!