IN MEMORIAM: FADIL HADŽIĆ

Neumorni stroj popularne kulture

03.01.2011 u 20:43

Bionic
Reading

Hrvatska kazališna smrt u posljednjih mjesec dana pomno bira. Danas je uzela Fadila Hadžića, komediografa, filmskog redatelja, scenarista, pisca, slikara, pokretača festivala i kazališta

Uobičajenom sintagmom, lakše bi bilo nabrojiti što sve ovaj 'Bosanac u Zagrebu' nije radio u karijeri dugoj više od pola stoljeća, nego što jest. Kad u biografiji netko ima i mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta i vođenje Hrvatskog novinarskog društva, šezdeset napisanih komedija i najveći broj režija u hrvatskoj kinematografiji, čak šesnaest prema vlastitim scenarijima, a pritom se još može pohvaliti i osnivanjem kazališta te konačnim profiliranjem najvećeg domaćeg filmskog festivala, riječ je nesumnjivo o iznimnoj osobnosti. Pritom, većina ga ipak pamti najprije kao pisca.

Fadil Hadžić rođen je u Bileći 1922, a u Zagreb ga je odvela umjetnička žica i upis na Likovnu akademiju. No, umjesto kista, prihvatio se pera, s jedne i druge njegove strane ili kao autor i kao urednik. Već od 1946. glavni urednik satiričnog časopisa Kerempuh, u sklopu kojega pokreće Kerempuhov studio za crtani film te Kerempuhovo vedro kazalište iz kojeg će kasnije nastati ono što je danas Gradsko kazalište Komedija. Godine 1951. osniva i vodi Duga film, prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju animiranih filmova, zametak kasnije legendarne Zagrebačke škole. Hadžićev novinarski i urednički put ima dva vrhunca – vođenje tjednika VUS, ili Vjesnika u srijedu, sredinom pedesetih godina, i Telegrama početkom šezdesetih, iako se ne smije zanemariti ni njegova uloga u pokretanju kulturnog tjednika Oko. Filmska karijera Fadila Hadžića jednako je impresivna. Iako u filmografiji ima i dokumentarne i animirane filmove, igrani mu je bio primaran, sve od 'Desanta na Drvar' s početka šezdesetih do 'Doktora ludosti' ranih dvijetisućitih, najveći mu uspjeh ipak ostaje kultni 'Novinar', osoban film koji je crpio iz autobiografije više od ostatka uglavnom zanatski vještog opusa.

Komemoracija u Kerempuhu

Komemoracija u spomen Fadila Hadžića održat će se u kazalištu Kerempuh u srijedu 5. siječnja u 11 sati.

Kao dramatičar predstavio se 1952. 'Dosadnom komedijom' u Komediji, iako je većina njegova dramskog opusa praizvedena u kazalištu Kerempuh, koje je kao nastavak zagrebačke tradicije kabareta osnovao i umjetnički vodio punih dvadeset godina, sve do 1984. U međuvremenu, pokrenuo je i Dane satire, jedan od najdugovječnijih domaćih festivala, koji još uvijek obilježava kraj svake Kerempuhove sezone. 'Prevaranti' iz studenog prošle godine, u režiji Georgija Para s kojim je često surađivao, bila je jubilarna šezdeseta Hadžićeva komedija, ujedno i posljednja postavljena za njegova života. Zato i njegova bibliografija ima obim veći od mnogih klasika, jer pored šest knjiga drama, objavljivao je, pod svojim imenom ili pseudonimom Zoran Zec, i romane, kratke priče pa čak i putopis.

Fadila Hadžića
hrvatska je kultura pomalo gurnula u stranu i pokušala zaboraviti, ali on jest jedan od onih bez koga ona ne bi izgledala tako kako izgleda, podrazumijevajući da su VUS i Telegram bili najbolje što se u tim godinama moglo čitati na ovim prostorima, s nakladom koja je i u današnjim mjerilima nezamisliva, preko kazališta Kerempuh i Komedija koji gotovo da i nemaju problem s publikom, pa do Pule koja, unatoč svemu, zadržava svoj festivalski prestiž. Najmanje traga, zapravo, Hadžić je ostavio kao ono što je po formalnom obrazovanju i bio – slikar.

Jubilarna 60. Hadžićeva predstava 'Prevaranti'

Hadžić je jedan od onih autora koji, slično, na primjer, poziciji koju danas drži Miro Gavran, ne vjeruju u revoluciju nego evoluciju, s poticajem koji toj evoluciji daje umjetnost. Komediografija je zato bilo prirodno rješenje, ono koje uvjetuje spas smijehom i zaboravom, barem kratkotrajnim. Parafrazirani Kundera, kao najprije uvjereni marksist, a kasnije razočarani disident, svoje iskustvo s ideologijom i njezinom realizacijom sveo je jednom prilikom na jednostavnu rečenicu. Njome kaže da je najprije vjerovao da je sustav dobar, ali ga loši pojedinci čine nedostojnim života, a  kasnije se uvjerio da je sustav u srži loš i tek ga otpadnici čine koliko-toliko podnošljivim. Na tom tragu radio je i Hadžić, s naznakom da je u sustav ipak vjerovao, a ljude je samo pokušavao promijeniti, pa nikad nije postao disident iako su u vrijeme kad se 'čitalo između novina' svi to pomalo bili. No sustav nije želio mijenjati i zato njegovi kazališni komadi, osim kao primjer čiste funkcionalne dramaturgije, nisu mogli preživjeti provjeru vremena i promjenu društvenog uređenja. Barem ne u Hrvatskoj, iako se i dalje sporadično pojavljuje na pozornicama susjednih država.

'Moje je duboko uvjerenje da film bez publike nema nikakva smisla. Također, kazališni komad pred praznom dvoranom čista je besmislica', bio je stav Fadila Hadžića ne samo o filmu i kazalištu, nego o umjetnosti uopće. Upravo zato, njegov opus, koliko god umjetnički bio po vokaciji, zapravo je primijenjeno umjetnički. Na području bivše države svojedobno komediograf izvođeniji od Nušića, filmaš s većim brojem naslova od većine domaćih velikana sedme umjetnosti zajedno, Fadil Hadžić, pored svih priznanja koje je dobio, među kojima je i Nagrada grada Zagreba za cjelokupno stvaralaštvo, Nagrada 'Vladimir Nazor' za životno djelo i Nagrada 'Dubravko Dujšin', zaslužuje i barem jednu ulicu u Zagrebu. Iako bi njegovim imenom trebalo nazvati patent neumornog stroja za proizvodnju kvalitetne popularne kulture.