Tridesetak godina kasnije, u gradu kojim vladaju skupi i sterilni korporativni panoi, ta divlja ulična gerila našla se u luksuznoj monografiji. Nakon što su studenti povijesti umjetnosti raskopali njihove podrume, tavane i stare diskove, ulična subverzija završila je među tvrdim koricama. Jesu li buntovnici time postali salonski klasici? U razgovoru za tportal Albino Uršić i Boris Kuk prisjećaju se montiranja slika žiletom u pet ujutro i honorara u automobilskim gumama te otkrivaju zašto bi voljeli da knjigu o njima prolista Andrej Plenković.

Kako je izgledao taj proces arhiviranja vašeg rada? Kada ste krenuli sakupljati i slagati radove za ovu luksuznu publikaciju, a je li vas iznenadilo to koliko su neke poruke i vizuali iz 90-ih i ranih 2000-ih i danas žilavi, aktualni i neugodno precizni?

BINO: Dogodilo se to prije desetak godina na inicijativu grupice studenata povijesti umjetnosti zagrebačkog FF-a jer su za nekakav nastavni program trebali organizirati izložbu i sve što ide uz nju. I sjetili su se nas. Tada je krenulo kopanje po arhivama, starim hard diskovima, cedejima i devedejima, a bogme i po podrumima i tavanima, i skupljen je fini fundus. Narednih godina on je apgrejdan naknadno pronađenim radovima i napisima po medijima. Naravno, pripomogli su i prijatelji koji su čuvali neke postere, pozivnice i sl., a neki su nažalost nepovratno izgubljeni. Radovi, ne prijatelji.

Monografije se često doživljavaju kao stavljanje točke na 'i' ili institucionalizacija nečega što je izvorno bilo subverzivno i ulično. Kako tandem Božesačuvaj danas gleda na ulazak u kanon? Je li to zaslužena povijesna valorizacija ili vam je pomalo čudno vidjeti radove sa stupova i klupskih zidova među tvrdim koricama?

BORO: Bilo je i onomad čudno vidjeti te radove na zidovima cijenjenih izložbenih prostora, ali to nam je onda i bio cilj – prenijeti štimung ulice u hramove 'visoke kulture'. Sada je ulica iz devedesetih tvrdo ukoričena. Današnja ulica je čista, gentrificirana i pomalo sterilna, plakati su potjerani u malobrojne sive zone, a dominiraju skupo plaćeni oglasni panoi. Tako da je valjalo dokumentirati i objaviti dio povijesti urbane komunikacije tog vremena.

Boro i Bino činili su tada nerazdvojan autorski potpis. Što je bila temeljna dinamika vašeg rada, kako su se prelamale vaše ideje i estetike prije nego što bi nastao prepoznatljiv vizualni prasak Božesačuvaj?

BINO: Uglavnom spontano. Sve je nastalo spontano, u želji da zabavimo uži krug ljudi oko nas, međutim široka publika je to odlično prihvatila, što nas je tada šokiralo. Ideje su dolazile sa svih strana i u ogromnim količinama pa je svaki plakat povlačio sa sobom cijelu seriju novih. Naravno, bilo je tu i gluposti, nikad prezentiranih. A ideje se nisu prelamale nego nadopunjavale.

Borba protiv carstva kiča

Devedesete u Hrvatskoj bile su obilježene ratom, tranzicijom, cenzurom i društvenim preslagivanjem. Vaši plakati i omoti nisu imali samo estetsku vrijednost, već su bili prvorazredna politička i društvena reakcija. Jeste li tada imali osjećaj da radite 'povijesni dokument' ili je to bila instinktivna, organska potreba da se glasno odgovori na glupost i autoritarnost oko vas?

BORO: Ma bili smo u doslovnom smislu riječi suvremeni, ali je ta suvremenost odisala glupošću i autoritarnošću i posljedično kičem. Novonastala država očajnički je htjela izgraditi novi kulturni identitet, bez ičega što bi podsjećalo na prošla 'mračna' vremena, i stvorilo se carstvo kiča. Sve je bilo krcato nacionalnom heraldikom i katoličkom ikonografijom, a domoljubni 'dizajneri' kao da su se takmičili koji će više zatrpati time svoja ostvarenja. U mnogim slučajevima prihvaćali smo tu novu estetiku, ali s malo drugačijim porukama… i eto ti instant reakcije.

Plakat je bio primarni javni medij prije pojave društvenih mreža. Koliko je ulica tada bila slobodniji ili opasniji prostor za plasiranje provokativnih vizuala u usporedbi s današnjim digitalnim prostorom? Jeste li osjećali stvarni pritisak, prijetnje ili cenzuru zbog onoga što ste lijepili po gradu?

BINO: Općenito su tada tiskani mediji imali veliki značaj, nakon TV-a bili su najjači medij. Tada je internet bio tema SF filmova, a ni mobitela nije bilo. Ne bismo baš rekli da je ulica tada bila slobodnija. Slobodu si morao uzeti, a onda vidjeti koliko će te koštati. Za nas je plakat bio način da kažemo nešto bez urednika koji će odlučiti smije li to izaći. Zalijepiš ga i on je pred ljudima. I pred onima kojima je duhovit i pred onima kojima bi bilo draže da te nema. Nisu te morali pratiti na društvenim mrežama da bi te vidjeli. A pritisci i cenzura bili su vrlo konkretni – od zabrana do sudskih tužbi. Nije, dakle, sve završavalo na tome da se netko uvrijedio. Ali ne bismo sad od sebe radili mučenike. Radili smo ono što smo mislili da treba raditi i pritom se dobro zajebavali. Ako je to nekome smetalo, nije nam samo po sebi bilo razlog da prestanemo.

Kada sirotinjski underground postane mainstream

Koliko je sloboda koju je pružala tadašnja alternativna glazbena i klupska scena (poput Jabuke, omota domaćih bendova...) bila presudna za to da Božesačuvaj razvije tako beskompromisan vizualni jezik?

BORO: Dio smo te scene, a i scena je velik dio nas. Skupa smo rasli. Naši prvi uradci upravo su bili plakati za svirke mladih demo bendova, većinom naših frendova i poznanika. Mnogi bendovi nisu preživjeli, a neki su nastavili ili se presložili i stvorili scenu koju danas gledamo kao mainstream. Gotovo je pravilo da svojedobni underground jednog dana postane mainstream. Tzv. alternativa uvijek je težnja za bijegom od klišeja, zadanosti i masovnog (ne)ukusa pa je prirodno da razviješ, kako kažeš, svoj jezik.

Vaš rad karakterizirale su oštra satira, ironija, fotomontaža i prenamjena prepoznatljivih simbola. Koliko je tanka bila granica između ironičnog komentara i direktne provokacije koja je vrijeđala tadašnje društvene 'svetinje'?

BINO: Ovisi koga pitaš. Nama je nešto bilo duhovito, nekome drugome svetogrđe, a sucu prekršaj. Isti rad – tri stručna mišljenja.

Nismo baš sjedili i razmišljali koliko daleko smijemo ići, a da nikoga ne uvrijedimo. Ali nije nam ni svaka uvreda bila dokaz da smo napravili dobar rad. Lako je nekome pokazati srednji prst, a zanimljivije je uzeti simbol kojim ti netko propovijeda, prijeti ili prodaje priču, malo ga pomaknuti i pokazati što stoji iza njega. Fotomontaža i prenamjena simbola bile su nam idealne za to: čovjek prvo vidi nešto poznato, a onda shvati da mu to odjednom govori nešto sasvim drugo.

Uostalom, te 'svetinje' nisu bile samo vjera ili država. Pod tim su se često švercali vrlo konkretni ljudi, njihovi interesi i njihove gluposti. Kritiziraš njih, a oni ti objasne da si napao cijeli narod. Tu je ironija bila korisna jer je probijala tu lažnu veličinu i vraćala stvari na ljudsku mjeru, gdje im se možeš i nasmijati.

Je li se promijenio prag tolerancije domaće javnosti na satiru? Čini li vam se da je društvo devedesetih, unatoč svemu, lakše podnosilo ironiju na vlastiti račun nego današnje, često hiperosjetljivo na svaki disonantan ton?

BORO: Nekako mi se čini da smo imali malo veći prostor slobode. Puk je još bio zbunjen dobivenom slobodom, ali je ubrzo iznašao načine da je dokine. Tada smo imali probleme s raznoraznim zabrinutim i uvrijeđenim skupinama građana, većinom anonimnih. Danas su se oni regrutirali u razne organizacije, pokrete i udruge pa rafalno pucaju po svemu. Tada je to ipak bila sporadična pucnjava koja bi nas tu i tamo dohvatila. To su uglavnom bile i ostale skupine ljudi koje vrijeđa sve – samo postojanje drugih i drugačijih.

Pivu moraš proliti sam

Kako se sad osjećate kao 'klasici hrvatske vizualne kulture' ukoričeni u tvrdom uvezu? Miriši li ta monografija na fini papir ili još uvijek vuče na pivu i ostale mirise Jabuke?

BINO: Osjećam se isto kao i jučer, samo sad imamo tvrdi uvez. Nama je najvažnije da smo sve te stvari skupili na jednom mjestu, zbog nas samih. Tlaka je desetljećima spremati postere, čuvati CD-ove, tražiti gdje je što. Nešto se potrga, nešto izgubi, nešto više ne možeš otvoriti ni na jednom uređaju. Ovako je jednostavnije: otvoriš knjigu i sve je tu. Ako se to zove biti klasik hrvatske vizualne kulture, mogli smo i ranije pospremiti nered.

A knjiga miriši na novi papir. Pivu moraš proliti sam.

Dizajnerski rad nekad se često plaćao 'kad bude novca', u kompenzacijama ili pivama na šanku. Koji je najbizarniji honorar što ste ga dobili za neki plakat ili omot?

BORO: Ha, ha, jednom su mi ponuđene gume za auto kao kompenzacija za dizajn nekog časopisa. Odbio sam jer nisam tada imao auto i ostao bez honorara – to je tipična situacija iz devedesetih. Velik broj naših radova nastao je kroz raznorazne kompenzacije, posao za posao, a izrada ozbiljnog plakata realno je koštala tisuće tadašnjih dojč maraka i tko bi to mogao platiti? Većinom su nam svi izlazili u susret i bio im je gušt sudjelovati u toj produkciji.

Vremenska kapsula jedne generacije

Malo je zabrinjavajuće kad se rade monografije i razne retrospektive jer to znači da smo u ozbiljnim desetljećima. Ali sama monografija je, kako kaže Rujana Jeger, vremenska kapsula koja nas lansira u taj svijet.

BINO: Kad već spominjete Rujanu, koristim priliku da joj zahvalim. Napravila je odličan urednički posao, okupila tim vrsnih autora i u sve to uložila jako puno truda. Pritom je i sama bila dio te priče, pa dobro zna što se krije iza pojedinog plakata, omota ili ulaznice.

U predgovoru je napisala: 'Imali smo dvadeset i nešto, slušali punk, new wawe, rock, dark i grunge, nepripadanje je bila naša pripadnost.' To dosta dobro opisuje svijet u koji te vraća ova knjiga. Nama su ti radovi povezani s konkretnim ljudima, koncertima, razgovorima i idejama koje su često nastajale na šanku, a onda stvarno završile na ulici. Zato ovo jest i priča o jednom društvu i generaciji, o osjećaju da možeš nešto napraviti, reći, promijeniti.

A što se ozbiljnih desetljeća tiče, ona su tu i bez monografije. Nije nas knjiga postarala.

Kad biste morali birati – biste li radije da vam monografiju na noćnom ormariću drži Andrej Plenković, kardinal Bozanić ili neki nadrkani art kritičar s Akademije? Tko bi se od njih više prenerazio kad je otvori?

BORO: Uh, ovi pobrojani su liberalne mice mace kakvih sve ima. Možda Plenković. On nam je generacijski blizak pa neka gleda kako mu je život šupalj.

BINO: Akademija nam izdaje monografiju, pa je logično da je ima netko s Akademije. Ne mora biti nadrkan, nije to akademska titula. A tko bi se najviše prenerazio? Mi, kad bi je ova druga dvojica kupila.

Živimo u vremenu algoritama i vizualnog zasićenja svime na ekranima. Može li grafički dizajn danas uopće proizvesti šok, pobunu i katarzu kakve su proizvodili vaši plakati ili je sve postalo prebrzo i potrošno?

BORO: Znaš kako kažu, kad nečega ima u izobilju, onda postane bezvrijedno. Napraviti plakat u vrijeme devedesetih bio je kunst, i zanatski i logistički. Mi smo ipak uletjeli u same početke digitalne grafike i to nam je znatno olakšalo rad. Divim se herojima od kojih smo učili i koji su nas inspirirali – to je bio totalni art and craft, čista alkemija.

Od žileta i skalpela do sojinog mlijeka

Kad gledate na današnje grafičke dizajnere koji paze na svaki milimetar fonta, piju craft kombuchu i rade vizuale za sojino mlijeko na Macu od pet tisuća eura – dođe li vam da im zalijepite šamar ili im zavidite na tome što ne moraju žiletom rezati fotomontaže u pet ujutro?

BORO: Ma to je danas sasvim drugi posao i struka. Kao da me pitaš o računovodstvu, pojma nemam, niti ga želim imati.

BINO: I danas vodim dizajnerske timove i to mi je normalna evolucija – pokušavam im prenijeti iskustva iz tih vremena, a njima to često zvuči kao fun fact. Mnogi ne znaju što su letraset slova, ni ne moraju znati: danas su druge tehnologije i drugačiji način rada, ali i dalje je najvažnije imati dobru ideju, a za egzekuciju ćemo lako.

Što bi danas rekao tandem Božesačuvaj da tek počinje? Koje su to današnje teme, figure ili pojave u Hrvatskoj koje naprosto vrište za plakatom s vašim potpisom?

BINO: Da danas tek počinjemo, vjerojatno bismo bili drugačiji Božesačuvaj. Pitanje je bismo li se uopće bavili dizajnom plakata ili bismo stvarali i uređivali digitalni sadržaj. Ali i dalje bi nas privlačilo isto: raskorak između onoga što se propovijeda i onoga što se radi, domoljublje od kojeg se dobro živi i moral kojim se uglavnom uređuje tuđi život. Materijala ima.

Kad mlađe generacije dizajnera i kreativaca prime u ruke ovu monografiju, što biste voljeli da iz nje pročitaju između redaka? Je li to lekcija o zanatu, o hrabrosti ili o tome da dizajn bez stava zapravo ne znači ništa?

BORO: Ne govorimo više istim jezikom. Čak i ako govorimo o aktivističkom dizajnu, možda šeramo slične ideje, ali vozimo različitim kolosijecima. Ne znam što danas može toliko uzbuditi publiku, jer nama je ipak bilo lakše na izlasku iz prilično krutog sistema, tada su se informacije sporo širile i ljude je bilo lakše šokirati i banalnim stvarima. A što se zanatskog dijela tiče, u monografiji se može iščitati evolucija od skalpela i kista do tada najsuvremenije grafičke produkcije sa suludo skupim setovima u filmskim studijima.