Washington će konačno pomoći Zagrebu da uđe u Europsku uniju, a Hrvati su već prije tri godine mogli zaraditi povlasticu da u SAD putuju bez viza, samo da nisu zakasnili u NATO, a prije pristupili Europskoj uniji. U svjetlu tih neugodnih istina i neke nove službene samohvale o odličnim odnosima s Washingtonom (ukidanje viza, otvoreno nebo, dodatna ulaganja) još se jednom otkrivaju kao višekratno zakašnjela utrka za posljednjim od posljednjih međunarodnih vlakova. Baš kao i u mnogim drugima, tako i u ovoj višegodišnjoj priči o konačnom ukidanju američkih viza. Još do 2009. godine Amerika je ukidala vize svim europskim zemljama koje su postotak odbijenih zahtjeva spustile ispod deset posto, a poslije te godine ovu je granicu nakon velikih političkih sukoba oko borbe protiv terorizma i dodatne poplave ilegalnih useljenika dodatno ograničila na teško dostižnih tri posto. Ona se sada u Hrvatskoj kreće oko pet posto - samo pet posto, ili čak dvostruko manje od onog što je još samo prije četiri godine Washington tražio od Češke, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve i Slovačke, koje su uz neke druge pridošlice klub zemalja koje u odnosima sa SAD-om uživaju bezvizni režim, zaokružile na 36 država.

Hrvatska nikada nije do kraja shvatila da su u globalnom svijetu sve stvari povezane tisućama neraskidivih niti, a mnoge presudne promjene ponajviše ovise o smislu za odabir pravog trenutka. I dok je Hrvatska beskonačno pregovarala sa samom sobom i svima ostalima o ovoj ili onoj svrsi europskih pregovora, SAD su već bile ukinule vize za neke od tih novih zemalja, koje su - i prije, i danas - bile mnogo gore od Hrvatske, i kada je riječ o broju odbijenih zahtjeva, i tiskanju suvremenih putovnica, i obvezatnoj razmjeni osobnih, policijskih, sudskih i obavještajnih podataka. Gore od Hrvatske, ali ipak mnogo jače od Hrvatske, budući da je iza njih stajala i EU, koja se u odnosima sa SAD-om još i danas uzaludno trudi da za sve svoje članice izbori iste američke povlastice. I tako će se možda ponovno dogoditi da prije Hrvatske ovu putnu povlasticu konačno dobiju i Rumunjska i Bugarska, Cipar i Poljska, koje su još uvijek na američkoj listi čekanja, dok Hrvatskoj nije pomoglo niti osobito 'srdačno prijateljstvo' između Busha i Sanadera. Washington je podigao prag zbog dodatnih globalnih izazova, a Hrvatska je prekasno ušla u NATO, pa se tako i u ovom slučaju za Zagreb zlo poklopilo s gorim, a mnogo teži uvjeti zamijenili one dosadašnje.

Nema nikakve dvojbe da SAD ima pravo zaštititi svoje granice, baš kao i Hrvatska, koja je prema nekim svojim bližim i daljnjim susjedima (Albanija, Kosovo), podjednako stroga kao i SAD prema muslimanskim zemljama. U ovom trenutku i u onim najlakšim slučajevima (turistička putovanja kraća od 90 dana), Hrvati moraju tražiti vize za putovanje u gotovo 120 zemalja, što čini više od polovine članica Ujedinjenih naroda. U posljednjih nekoliko godina Hrvatska se izborila za ukidanje viza u odnosima s Engleskom, Brazilom i Kanadom, dok je građanima Srbije Rusije, Indije i Kine, poslije višegodišnjih napora Stipe Mesića i Ministarstava turizma i gospodarstva, omogućila turistički boravak u zemlji bez vize do 90 dana. Dakako: Hrvatska ne može sanjati kao što je to sanjao Bush, koji je htio da na američkim poroznim granicama izgradi 670 milja čvrste ograde, a uzduž 1989 milja duge granice s Meksikom postavi čak 1800 tornjeva s 'bezbroj elektronskih očiju' (oko 60 posto od otprilike 11 milijuna ilegalnih useljenika u SAD čine Meksikanci), ali se i Zagreb i dalje mora još marljivije spremati za uspostavu europske šengenske granice, koja će tražiti mnogo više ljudi, znanja, opreme i novca.

Neka odrasla Hrvatska trebala bi se odreći dvostrukih populističkih mjerila, pa se više nikada ne bi smjelo dogoditi da drugima brani da uspostave svoja vlastita pravila igre, a da sama trenira dodatnu strogoću, kao što se to desilo u prošlogodišnjem slučaju, kada je ministar vanjskih poslova RH oštro prosvjedovao zbog toga što je Švicarska uskratila dozvolu ulaska za Marka Perkovića Thompsona. I u Srbiji su mnogi bili nezadovoljni što su SAD, Australija i Novi Zeland Ceci Ražnatović punih pet godina branili ulazak u zemlju, ali zbog toga nije prosvjedovao srbijanski ministar vanjskih poslova. Svaka zemlja ima pravo na vlastitu povijest, ali ipak ne može zabraniti da je neki drugi ponekad gledaju i nekim drugim očima. Pa tako i Hrvati i Amerikanci Cecu, a Švicarci i Srbi – Thompsona. Ili promijene mišljenje, u skladu s promjenom općih političkih okolnosti.

Tako su i SAD mogle uskratiti već odobrenu vizu bivšem hrvatskom premijeru Sanaderu u trenutku kada je već jednom nogom zakoračio u prekooceanski zrakoplov, bez obzira što toga trenutka za njim još nije bila raspisana međunarodna tjeralica, baš kao što kada god to želi može uskratiti već odobrene i uvriježene bezvizne povlastice bilo kojoj zemlji koja se ne ponaša u skladu s općom gospodarskom dobrobiti (i Washington se plaši poplave siromašnih, koji dolaze u 'turističke posjete', a pokušavaju ostati zauvijek), kao što je to već učinila u slučaju nekih latinoameričkih zemalja u vremenima gospodarskih kriza. Čak i bezvizni američki režim ne jamči da će svatko tko želi putovati u SAD, slobodno prijeći granicu, budući da se svako putovanje u SAD, za bilo koga i iz bilo koje zemlje, mora elektronski najaviti barem 72 sata unaprijed (ESTA režim), pa mu američke službe mogu uskratiti ulazak bez obzira na opće bilateralne povlastice.

Tako niti Hrvati, kada za godinu ili dvije dobiju pravo da u SAD putuju bez viza, u tu zemlju neće moći putovati kao što sada putuju u Sloveniju, Italiju i Mađarsku, i bez viza, i bez putovnica, ali će to dodatno pravo ipak značiti izuzetno mnogo za hrvatski međunarodni ugled i gospodarski uzlet u odnosima s još uvijek najmoćnijom zemljom svijeta, pa i ovi konačni razgovori u Washingtonu čine one izuzetno ozbiljne i važne, premda zakašnjele iskorake u visoko međunarodno društvo. I zbog toga bi i hrvatska većina, kao i hrvatska politika, već trebale shvatiti da taktika nepotrebnih odgađanja, iznuđenih dvojbi i tvrdoglavih predrasuda, i u odnosima sa SAD-om, i u pristupu Europskoj uniji, ovu nesigurnu, jadnu i kriznu Hrvatsku, ponovno može osuditi na sudbinu autistične balkanske suputnice, koja će zbog poslovično pogrešnih procjena povijesnog trenutka prečesto zaostajati i za onim zemljama koje su često lošije od nje same. A ovim 'američkim mjesecom' u hrvatskoj vanjskoj politici, Zagreb je, kako to kaže jedna zgodna američka uzrečica, 'stavio nogu u otvorena vrata', koja mu Washington više nikada ne bi smio zalupiti pred nosom.