KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE

Grčki sporazum: početak raspleta ili uvod u novu krizu?

22.07.2011 u 09:10

Bionic
Reading

Članice Eurozone konačno su pokazale odlučnost i sposobnost da se uhvate u koštac s 'bankrotom' jedne od zemalja članica. Stoga grčki 'sporazum' označava prekretnicu, jer dokazuje da su i EU i njena monetarna unija sposobne (doduše polako) rješavati teška ekonomska i politička pitanja

Pratimo sve što se događa u Grčkoj. Osjećamo da to ima neke veze s nama. Tome su barem dva razloga. Prvo, grčka kriza navodno je ugrozila postojanje eura. To je valuta u kojoj naši građani uglavnom štede, imaju valutnu klauzulu u kreditima, a trebala bi postati i naša vlastita valuta kroz neodređeni broj godina. Ne želimo koristiti i prihvatiti valutu koja je možda osuđena na propast. Neoprezni dužnici u švicarskim francima već su na svojoj koži snažno osjetili što znači pogrešna procjena o tome kako će se kretati euro.

Drugo, uzrok Grčke krize leži u nezapamćenoj rastrošnosti i neefikasnosti državnoga sektora. Dimenzije tamošnjih problema ne mogu se uspoređivati s našima. Grčki javni dug se kreće oko 150 posto BDP-a, dok se taj omjer u Hrvatskoj, zavisno o metodologiji mjerenja, kreće između cca. 50 i 65 posto. No, takve naizgled opuštajuće usporedbe mogu zavarati. Slična obilježja naših državnih sektora nisu nastala slučajno. I hrvatski i grčki javni sektor proizašli su iz slične političke (ne)kulture koja leži u korijenu fiskalnih brojki. One su vrlo neugodne, jer tempo rasta javnog duga (a on zavisi o deficitu proračuna) i izgledi za njegovo zaustavljanje, predstavljaju problem.

Dakle, Hrvatska i Grčka funkcioniraju na posve drugim razinama zaduženosti, no dinamika i politička kultura su im slične. Zbog toga je sljedeće pitanje od velike važnosti i za nas: što znači sporazum o restrukturiranju grčkoga duga za budućnost eura i za druge visoko zadužene zemlje na periferiji Europe, među kojima je i Hrvatska?

Prihvaćanje neizbježnog

Iako je grčka kriza eskalirala još početkom 2010., europskim je političarima trebalo godinu i pol dana da dođu do točke u kojoj su sposobni prihvatiti činjenicu da Grčka nikada neće moći vratiti svoj dug. U razdoblju negiranja očite istine učinjeno je i više od onoga što je bilo razumno da bi se izbjeglo grčko neplaćanje ili kolokvijalno, 'grčki bankrot'. Ne samo da su MMF i druge članice Eurozone prošle godine kreditirale Grčku s dodatnih 110 milijardi eura, nego je Europska središnja banka (ECB) kupovala grčke državne obveznice dok su ih se svi razumni tržišni sudionici nastojali što prije riješiti.

Rezultat je bio najblaže rečeno vrlo loš. Grčki je dug u međuvremenu povećan s oko 250 na gotovo 350 milijardi eura (u tom je rastu skriven i dio naknadno otkrivenih državnih obaveza, takozvanih 'kostura iz ormara'). Usporedbe radi, hrvatski javni dug s uključenim državnim jamstvima više je nego 11 puta manji od grčkoga, a imamo niti 3 puta manje stanovnika. To znači da je prosječnoga Grka vlastita država zadužila oko četiri puta više nego prosječnog Hrvata. Gotovo trećina tog zaduženja nastala je ili je priznata nakon izbijanja krize.

Usporedo su se dogodile velike promjene u strukturi grčkog javnog duga. Banke i drugi privatni investitori djelomično su se riješili loših grčkih obveznica, a na njihovo su mjesto uskočili službeni kreditori poput već spomenutog ECB-a, MMF-a i Europskog fonda za financijsku stabilnost. Grčka u međuvremenu nije uspjela pokrenuti gospodarski rast. Naprotiv, zemlja tone u političkom i ekonomskom grču tipičnom za zemlju koja nije u stanju osmisliti novu perspektivu. Europska središnja banka prekršila je neke od temeljnih kanona zdravog centralnog bankarstva i sada ima bilancu kontaminiranu grčkim obveznicama upitne vrijednosti, čiji će jedan dio morati otpisati i ugroziti svoj kapital, što bi moglo postati novo kolosalno teško političko pitanje za Ekonomsku i monetarnu uniju. Vrijednost eura je cijelo vrijeme padala (zbog toga je 'švicarac' rastao), a anglosaksonski mediji već godinu i pol dana mahnito pišu o navodnoj propasti eura odnosno raspadu Eurozone, što dodatno podgrijava nepovjerenje u euro.

Loši rezultati politike vođene tijekom proteklih 15-18 mjeseci prisilili su donositelje odluka u Europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji da prihvate neizbježno, tj. grčki 'bankrot'. Nakon što se shvatilo da Grčka dalje tone unatoč fiskalnim restrikcijama, proširila se svijest o tome da - kao kod odluke o operaciji u slučaju teške bolesti, rano i odlučno djelovanje može biti spasonosno u usporedbi s taktikom malih koraka i odgađanja. Kao i kod operacije, postavlja se pitanje je li se zarezalo dovoljno duboko i široko, odnosno, je li minimalizirana mogućnost recidiva ili je sve bilo uzalud – premalo i prekasno?

Fina mjera idealnog

U medicini su to najteža pitanja, pa je tako i u ekonomiji. Nikada ne možete biti posve sigurni što ste zapravo napravili dok ne prođe dovoljno vremena od operacije. Ako bolesnika poput Grčke ne rasteretite koliko je potrebno, zemlji nećete dati dovoljno prostora za oporavak i rast. To pak znači da ju gurate u kaos. Vjerovnike prije ili kasnije ponovo gurate u situaciju u kojoj neće moći naplatiti svoja potraživanja. Gubite vrijeme. Vjerovnici u knjigama drže fiktivne vrijednosti svojih imovina, svima rušite kredibilitet i vrlo vjerojatno produžavate recesiju. To je situacija u kojoj kirurg zareže premalo i prekasno. S druge pak strane, ako je rasterećenje preveliko, zemlja će se oporaviti, no u biti će proći vrlo 'jeftino' ('izvući će se'). To znači da će vjerovnici moći naplatiti samo manji dio duga iako su mogli naplatiti još i više. To je situacija u kojoj kirurg zareže previše. Ona otvara opasnost 'moralnog hazarda' – neodgovornog kockanja dužnika tuđim novcem. Vjerovnici će biti oštećeni i povrh onoga što su 'zaslužili' izgubiti neoprezno odobravajući kredite i kupujući obveznice. Zbog toga, uz nedovoljnu kaznu i loš nadzor neopreznog dužnika može doći do moralne erozije i stvaranja sklonosti nesmotrenog zaduživanja u budućnosti, prema načelu 'lako ćemo se opet provući'. Netko bi mogao izračunati da se zaduživanje i (jeftini) bankrot isplate, pa poželi biti kao Grčka. Vrlo je lako preslikati ovaj problem na univerzalne probleme odnosa između dužnika i vjerovnika.

Prema tome, donositelji odluka u Europi sada po prvi put pokušavaju pronaći 'granicu idealnog' - tu finu financijsku, političku, pravnu i moralnu mjeru čiji točan oblik niti jedan smrtnik ne može znati unaprijed. Prvi pokušaj s Grčkom izgleda ovako: Europski fond za financijsku stabilnost koji raspolaže s 440 milijardi eura za različite oblike intervencija na tržištu i odobravanja kredita članicama Eurozone, dobiva prošireni mandat koji obuhvaća mogućnost dokapitalizacije banaka. To je važna mjera jer 'selektivno neplaćanje' ugrožava banke koje imaju obveznice država čiji se dug reprogramira, a Fond na taj način dolazi u priliku intervenirati na tržištima obveznica zemalja koje nisu izravno ugrožene (npr. kada je riječ o talijanskim i španjolskim obveznicama). Fond također može kreditirati vlade koje nisu i neće prestati plaćati svoje obaveze ako im je ugrožena financijska i fiskalna stabilnost. Može i intervenirati na tržištu u dogovoru s Europskom središnjom bankom. Kamata po kojoj Europski stabilizacijski fond kreditira Grčku smanjuje se za oko 2 postotna boda, a rok na koji Fond odobrava kredite produžava se sa 7,5 na 15 godina. Detalji o najvažnijem dijelu dogovora koji se tiče privatnih kreditora još se ne znaju, no prema prvim informacijama grčka vlada neće morati plaćati obveze po obveznicama koje dospijevaju tijekom sljedećih osam godina. Vlasnici tih obveznica će prihvatiti (ne svi – reprogram je dobrovoljan) da se svaki iznos javnog duga, kada dospije, pretvori u novu obveznicu s rokom dospijeća od 30 godina. (To je onaj dio koji se obično naziva 'reprogramiranje duga' - u modernoj terminologiji, 'selektivno neplaćanje'.)

Ne možemo unaprijed reći je li ovime točno pogođena fina mjera idealnog koja bi s jedne strane Grčkoj trebala omogućiti početak ekonomskog oporavka, a s druge strane vjerovnicima dati da naplate ono što se objektivno naplatiti dade. Moguće je da će se pokazati da sporazum ima nekih pravnih ili političkih 'rupa'. Još uvijek je nepoznato koliko će privatnih vjerovnika i kako pristati na 'selektivno neplaćanje' kroz koje će svoja kratkoročna potraživanja od grčke države konvertirati u tridesetogodišnje obveznice. Također je moguće da Grčka i nakon ovoga poteza neće pronaći snagu za gospodarski oporavak. Moguće je da će Europa, koja je oklijevajući s rješenjem narušila kredibilitet svojih institucija i samoga eura, ući u novu recesiju. Moguće je da će političari, posebno oporbeni, u nekim zemljama postaviti vrlo neugodna pitanja kao što su: zašto mi moramo financirati Europski stabilizacijski fond o kojem de facto odlučuju Nijemci i Francuzi; zašto ovakve odluke niste donijeli na proljeće 2010., kada je kriza prvi put eskalirala? Takva pitanja mogu znatno oslabiti položaj političara koji su postigli ovaj dogovor i dodatno razbuditi virus zaustavljanja jačanja zajedničkih institucija i zatvaranja u dvorišta nacionalnih država. Najveća je nepoznanica kako će se kreditori sada ponijeti prema Italiji i Španjolskoj, najvećim državama u Eurozoni, koje imaju problema s fiskalnim pozicijama. Njihovi su problemi objektivno manji nego u Grčkoj, no Europski fond za financijsku stabilnost i dalje nema dovoljno resursa da bi im uspješno pomogao u slučaju eskalacije fiskalne krize.

Grčki premijer George Papandreou, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso

Stoga je još uvijek svašta moguće. Europska se fiskalna kriza nalazi daleko od kraja. Međutim, nije prijeporno da su članice Eurozone konačno pokazale odlučnost i sposobnost da se uhvate u koštac s krajnje neugodnom temom – 'bankrotom' jedne od zemalja članica. I to je velika stvar. Bilo je iluzorno očekivati grandiozni prevrat koji će jednim sastankom otkloniti sve probleme kao da nikada nisu postojali. Stoga, unatoč vjerojatnim političko-ekonomskim usponima i padovima - kako Grčke tako i cijele EU u mjesecima koji su pred nama, vjerujem da Grčki 'sporazum' označava prekretnicu, jer dokazuje da su i EU i njena monetarna unija sposobne (doduše polako) rješavati teška ekonomska i politička pitanja. Unatoč vrlo vjerojatnoj nesavršenosti netom dogovorenog 'rješenja', djelomično neurednom 'selektivnom neplaćanju' obveza prema privatnom sektoru čije detalje još čekamo, i gotovo izvjesnom povratku grčkog problema za politički pregovarački stol u sljedećim mjesecima ili godinama, ovo je prvi put od izbijanja krize da je Eurozona, predvođena 'njemačko-francuskom osovinom' uspjela donijeti tešku odluku koja ide u dobrom smjeru.

Što to znači za nas?

Prvo, ne treba se kladiti da će se Eurozona raspasti. Nakon ranije dogovorenog Pakta za Euro Plus, dokumenti koji su dogovoreni 21. srpnja ukazuju na trend jačanja zajedničkih institucija, posebno onih zaduženih za financijsku stabilnost. Čak i ako neka zemlja na kraju ove krize izađe iz Eurozone, to neće biti kraj monetarne unije. Europska ekonomska i monetarna unija ima svoju duboku povijesnu i ekonomsku logiku. Niti jedna velika monetarna unija, uključujući i onu koju danas znamo kao monetarnu uniju dolara (SAD), nije nastala bez problema i unutarnjih kriza. U kriznim se vremenima čini da bi sve moglo sutra puknuti, no to nije dobar zaključak. Takav zaključak nastaje pod diktatom trenutka. Stoga u Hrvatskoj treba obnoviti raspravu o tome kada i kako prihvatiti euro. Pitanje je posebno aktualno u svjetlu vrlo vjerojatno skorog ulaska u EU.

Drugo, treba činiti sve da se nikada ne dovedemo u situaciju u kojoj se našla Grčka. Čak i ako Grčka pronađe energiju za ekonomski oporavak, ovi će ju događaji obilježiti kroz dugi niz godina. I nakon što privatni investitori ponovo počnu kupovati grčke obveznice, stigma će ostati zapamćena još neko vrijeme. Ne treba zaboraviti da obveza grčke da strogim mjerama štednje i privatizacije ispravno dimenzionira svoj napuhani javni sektor, ostaje na snazi. Zrelo se društvo ne smije dovesti u situaciju da mu ključne mjere fiskalne politike ograničava prezaduženost i katastrofalno loše upravljanje javnim sektorom. Za nas to znači da moramo pronaći načina da u najkraćem mogućem roku zaustavimo rast, pa i smanjimo omjer javnog duga i BDP-a, koji je u proteklih nekoliko godina opasno narastao. To je svojevrsni ispit zrelosti za Hrvatsku.