'Ljudi u crnom' bili su hit SF komedija Barryja Sonnenfelda polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme moda na stadionima među najžešćim i najradikalnijim navijačkim skupinama bila je ponešto drugačija, a onda je krenulo oblačenje u boju za sprovode jer se tako lakše sakriti u masi.

Za razliku od ostatka Europe, 'crnina' je ovdje dobila i dodatnu, sasvim opravdano negativnu konotaciju, a ljudi u crnom bez imalo šale sinoć su tutnjali Splitom u potrazi za nizozemskim navijačima uoči utakmice Hajduka i Ajaxa.

Priznanje i status

Huligani koji se predstavljaju kao navijači nisu novost, baš kao ni njihovi međusobni obračuni. Ima ih svugdje, a o tome što ih pokreće i zašto su takvi razgovarali smo sa sociologom Ivanom Perkovom s Hrvatskih studija.

Na pitanje gdje treba tražiti poriv ili motiv za ponašanje u kojem maskirane skupine hodaju gradom i traže navijače drugog kluba da bi ih pretukle, Perkov smatra da je 'riječ o specifičnoj grupnoj dinamici i supkulturi unutar koje sukob s protivničkom skupinom ima simboličko značenje kao dokaz pripadnosti, hrabrosti, lojalnosti i statusa u njoj'.

Drži da takav sustav vrijednosti, koliko god bio neprihvatljiv ostatku društva, u skupini može biti vrlo snažan te pojedincu davati priznanje i status.

'Zato treba promatrati grupni identitet i vrijednosti koje se u određenom dijelu navijačke scene godinama prenose i reproduciraju', smatra Perkov.

Na pitanje koliko je nasilje među navijačima posljedica grupne dinamike i bi li se isti pojedinci jednako ponašali kada ne bi bili okruženi skupinom, Perkov ističe da je 'grupna dinamika vrlo važna'.

'Ne možemo tvrditi da nijedan od tih pojedinaca ne bi bio nasilan izvan skupine, ali u njoj se granice dopuštenog ponašanja bitno pomiču. Pojedinac dobiva osjećaj anonimnosti, sigurnosti i kolektivne odgovornosti, a istodobno postoji pritisak da svojim ponašanjem potvrdi pripadnost grupi. Zbog toga ljudi u masi mogu učiniti stvari koje sami vrlo vjerojatno ne bi učinili', kazao je Perkov.

Snažan osjećaj pripadnosti

Napominje da sudjelovanje u sukobu pojedincu može donijeti status, priznanje i snažan osjećaj pripadnosti.

'Pritom je često riječ o pojedincima koji su slabije ostvareni u drugim područjima života ili iza sebe imaju problematične osobne povijesti, pa im skupina može pružiti identitet, položaj i priznanje koje drugdje nemaju. Rizik se tada u skupini ne doživljava samo kao opasnost, nego i kao dokaz vrijednosti', istaknuo je naš sugovornik.

Upitan zašto se nasilje u pojedinim navijačkim krugovima doživljava kao dokaz hrabrosti, odanosti i pripadnosti, Perkov kaže da 'takav sustav vrijednosti nastaje postupno kroz kulturu same skupine, njezine priče, rituale, povijest sukoba i podjelu na 'nas' i 'njih'.

'Ako se prethodne tučnjave i sukobi interpretiraju kao herojski događaji, a njihovi sudionici stječu ugled, mlađim članovima šalje se vrlo jasna poruka o tome koje je ponašanje poželjno. Tako se nasilje može ritualizirati i pretvoriti iz društveno neprihvatljivog ponašanja u nešto što unutar uskog kruga donosi prestiž', naglasio je.

Dokazivanje muškosti i dominacije

Na pitanje koliko je takvo ponašanje povezano s potrebom za dokazivanjem muškosti, moći i dominacije nad drugima, Perkov kaže da ta dimenzija svakako postoji.

'U dijelu navijačke kulture njeguje se vrlo tradicionalna predodžba muškosti povezana s fizičkom snagom, izdržljivošću, hrabrošću, spremnošću na sukob i odbijanjem pokazivanja straha. Fizički obračun tada postaje jedan od načina dokazivanja pred drugim muškarcima. Međutim ne bih ovaj fenomen svodio na 'toksičnu muškost' jer bi se time zanemarili važniji elementi grupnog identiteta, pripadnosti, rivalstva i statusa u skupini', pojasnio je Perkov.

Nedosljedna primjena zakona

Kako sinoćnja situacija iz Splita nije novost, zanimalo nas je bi li pooštrenje zakonodavstva i strože sankcioniranje donijelo kakve rezultate.

'Nisam siguran da je glavni problem u tome što nemamo dovoljno zakona, nego u njihovoj nedosljednoj primjeni. Imamo propise prema kojima se stotine ljudi ne mogu, primjerice, automobilima zaustaviti na autocesti, izaći iz vozila i organizirano se potući, zar ne? Jesu li kažnjeni sudionici za takav slučaj iz kolovoza na A1? Izvjesnost sankcije važnija je od stalnog pooštrenja kazni na papiru', naveo je Perkov.

Smatra da je policijska represija nužan dio odgovora jer država mora zaštititi ljude i javni prostor, ali sama po sebi ne može ukloniti društvene uzroke nasilja.

'Policija može spriječiti konkretnu tučnjavu, ali ne može policijskim sredstvima promijeniti vrijednosni sustav u kojem se sudjelovanje u takvom sukobu smatra poželjnim. Dugoročno su zato važni prevencija, rad s mladima, klubovima i navijačkim skupinama te jasna društvena delegitimizacija nasilja', zaključio je Perkov.