Ono kad izađete popiti uobičajenu jutarnju kavu u omiljeni kvartovski kafić, sa svojim bratom i psom I sasvim se neočekivano vratite doma s jednim od najzanimljivijih intervjua u svojoj 15-ogodišnjoj karijeri piskarala (čitaj: novinara).
Onda krenete preslušavati ton s prastarog Blackberryja pa shvatite da je potpuno neupotrebljiv jer su kojekakvi šumovi nadglasali tihog sugovornika – Vladimira Dodiga, velikog hrvatskog umjetnika, u narodu poznatijeg pod imenom Trokut
Jutros sam ga nazvala na telefon kako bih mu priopćila da nas je tehnika prvi puta za*ebala, ali da bi rado s njim još malo proćakulala. Ovog puta nismo se našli u Divasu u Martićevoj, nego u Trokutovoj zadimljenoj wunderkammeri koju još voli nazvati Muzejom za svaki dan
Danas Trokut slavi 46 godina, 3 mjeseca I 3 dana radnog staža. Iako zadovoljava apsolutno sve uvjete za nju, penzija mu nije ni na kraju pameti.
Trokut: Imao bih 1700 kn plus 1000 dodatak kao hrvatski i svjetski umjetnik. Do sada sam isčinio više od 700 problemskih izložbi, akcija, performansa, body arta, instalacija, wunderkamera, living teatra, monodrama, kazališnih predstava, zastupljen sam u više enciklopedija i leksikona, a ono što na što sam najviše ponosan je to što sam osnivač prvog svjetskog Antimuzeja (Antimuzej je projekt, a ne konvencionalni muzejski koncept) i još ne mislim stati.
MK: Nedavno vas je posjetila barunica Lucrezia de Domizio Durini, poznata svjetska donatorica i kolekcionarka, te autorica nekoliko knjiga, između kojih i ona o briljantnom umjetniku Josephu Beuysu. Zašto je bila kod vas?
Trokut: Došla je kod mene s obzirom da u svijetu nema tako specifičnog umjetnika kao što sam ja. Želi napraviti veliku izložbu mojih radova u Parizu, a objavit će, kaže, i moju knjigu.
MK: Kažete da u hrvatskim umjetničkim i kulturnim krugovima imate puno protivnika. Zašto vas ne šmekaju, jeste li možda isuviše hardcore za njih?
Trokut: Zato što sam anarhist i ne mogu me kontrolirati. Ne znaju što bi sa mnom pa im je najlakše negirati moje postojanje. No, ja se ne bavim njima. Ne treba se baviti drugima nego sobom. Druge ne možete promijeniti, ali možete sebe.
MK: Gotovo da nema umjetnosti u koju se niste takli, no što vam je primarno?
Trokut: Nisam se ograničio samo na jednu vrstu nego se bavim s 24 različitih tipova umjetnosti. Dao sam veliki doprinos suvremenoj literaturi, posebice poeziji. Iz književnosti krećem u antropologiju odnosno u ono što mi zovemo etnografija, a od tu krećem u likovnost. 1968. počinjem graditi jedan potpuno novi pravac likovnosti, takozvanu crnu umjetnost (black it out). Inače sam i šaman, sakupljač umjetnina, galerist, muzeolog, donator, teoretičar, predavač, publicist, modni stilist, osnivač Stožer Antimuzeja, antiratne grupe, te jedinice posebnih namjena (Odred za baštinu) koja je spasila više od tisuću umjetnina s područja zahvaćenih ratom (sa svih strana).
MK: Što ste sve radili na području mode?
Trokut: Bio sam kreator i stilist. Radio sam s poznatim imenima talijanske i pariške modne škole Yves Saint Laurent, a proizvodio sam i parfeme. Miješao sam ulja iz autohtonih biljnih vrsta Dalmatinske zagore, Velebita, Učke. Bila je to suranja Antimuzeja i Muzeja mode i modnih detalja. Posjedujem ogromnu zbirku od kraja 19. stoljeća do 1970. godine koja se satoji od 250 obleka, torbica, rukavica, nakita itd. Moja firma Moljac je dvaput prodavala beogradskom Narodnom pozorištu Zrenjanin, te zagrebačkom Jadran filmuPosjedujem zbirku od 500 ženskih i 250 muških šešira, vrhunskih marki i vlasnika koji su ih nosili; Tito, Cesarac, Beuys su samo neki od njih. S Josephom Beuysom sam se mijenjao; dao sam mu svoj šešir i štap, a on meni isto.
MK: Jeste li upoznali druga Tita?
Trokut: Nisam ga upoznao, ali imam nekoliko njegovih stvari. Kutije bijelih cigareta posebno rađenih za njega i Curchilla, vino (sa sadržajem) Vanga, 6-7 šešira…
MK: Gdje držite sve te silne stvari? Imate preko pola milijuna artefakata. Nekoliko puta su vas čak I pokrali.
Trokut: Razmješteni su na 35 lokacija po Hrvatskoj, a zbirka je od 1996. godine pod zaštitom UNESCO-a. Tada sam zbirku odlučio darovati državi, ali još nije nađen prikladan prostor. Stoga zbirke, među kojima ima jako vrijednih predmeta, propadaju u neprikladnim skladištima.
MK: Sjećate se svakog detalja; imena, godine… Imate slonovsko pamćenje.
Trokut: Pamtim samo ono što me interesira. Jedno od načela inteligencije je lučenje bitnog od nebitnog.
MK: Koji jezik smatrate bitnim? Koje jezike govorite?
Trokut: Imam odbojnost prema svakom osim arhetipnom hrvatskom jeziku. Ostalo zovem barbarskim jezicima. Komuniciram jezikom vidovitosti odnosno telepatijom. Da sam naučio barem jedan strani jezik, vjerojatno sad ne bih bio u ovoj zemlji.
MK: Jeste li pokušali živjeti negdje drugdje osim u Hrvatskoj?
Trokut: Četrnaest godina nisam imao putovnicu jer sam ratovao s komunistima. Ne bombama nego riječima i djelima. Prvo sam rušio onu državu i gradio ovu. Sad ću početi rušiti i ovu. Živio sam godinu dana u Parizu i kratko vrijeme sam proveo u New Yorku na Manhattanu. Tamo sam ugradio u jedan kolaž novčani ček od slike koju sam prethodno prodao - podizanje temeljnog kapitala kroz umjetničko djelo. To se djelo kasnije prodalo za 1 350 000 dolara. Imao sam agenticu koja mi je rekla da mogu ostvariti svjetsku slavu, no ja sam pobjegao nakon 24 dana. Ipak sam ja vlaj iz Dalmatinske zagore koji se ne snalazi u tom svijetu. Dolazim iz obitelji vidara, iscjeljitelja, vištuna ako hoćete. Svako toliko se u obitelji rodi jedan imberlani ka šta san ja.
MK: Živjeli ste dugo u Splitu. Tamo ste legenda, i to ne samo zbog Crvenog Peristila, bolje rečeno Frakcije Crveni Peristil. Koja je razlika?
Trokut: Ne uvažavam grupu Crveni Peristil nego samo frakciju grupe Crveni Peristil i svih koji su iz nje proizašli; Tomo Čaleta, Toma Bebić (inače moj vjenčani kum, veliki umjetnik i kantautor), Nenad Đapić, Pavao Dulčić, Božidar Jelinić, Filip Roje, Neven Šegvić, Koča Popović, Darko Shneider i dr. Akcija Crveni Peristil figurira kao umjetnički čin, a nesporno se radilo o političkom činu. S druge strane, po edukaciji – trebao je biti umjetnički čin da je došlo do spajanja svih oblika prakse. Znači, iz navedene je grupe nastala Frakcija grupe Crveni Peristil, 10. veljače 1968., mjesec dana nakon akcije Crveni Peristil. Zatim je nastala grupa 3i, kao i Grupa 30, kao i grupa Manifest 72. Koga zanima, svi se podaci nalaze unutar dvije monografije (Nova umjetnička praksa 1966.-1978. i Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina) što ih je objavio Muzej suvremene umjetnosti.
MK: Jeste li li u svojem djelovanju našli vremena za ljubav?
Trokut: Bilo je puno ljubavi tijekom mojeg života. Par puta i službeno, a otkad sam postao tantrist kozmopolitska ljubav je jedino što me zanima.
MK: Kako vidite mlade danas?
Trokut: To je sve propuvalo i imberlano. Ne vjerujem u ideju novog čovjeka, ni ideju nove evolucije. Neminovno je da nam prijeti katarza; parcijalna, ne totalna. I to zbog nedostatka čiste ljubavi i čistog seksa koji počiva na vodikovim vezama (ideja o genotipu i penotipu). Zato i obolijevaju od raka prostate s 27 godina.
MK: Kad ste zadnji put odrezali bradu?
Trokut: Samo dvaput sam odrezao bradu; prvi put ‘91. na zadatku u Beču, a drugi put ‘92. kad sam ušao u Knin, u mantiji srpskog popa. Morao sam se preušiti. Brkove nikad nisam brijao.
