Možemo samo zamisliti kako je izgledala izborna noć u sjedištu splitskog HDZ-a: gradonačelnički kandidat Vjekoslav Ivanišević smirivao se rutinski oblizujući brk i to, naravno, kao pravi demokršćanin, isključivo svoj, Dujomir Marasović negdje je u osami neutješno ridao, Matko Marušić nervozno je jeo nokte, a Ante Sanader tiho je prebirao krunicu i obraćao se Njemu. Samo je Petar Škorić, predsjednik ogranka, šutio. I razmišljao. Šutio. I razmišljao. I dosjetio se
Nedugo po objavi rezultata, kada je svakome u Splitu i Hrvatskoj bilo jasno da je novi gradonačelnik SDP-ov Ivo Baldasar, Škorić je zatražio još jedno prebrojavanje glasova.
Vidjeli smo to hiljadu puta u kriminalističkim serijama, na mjestu zločina detektivu za oko zapne detalj koji bi se većini ljudi učinio beznačajnim. No on uočava da je olovka na žrtvinu radnom stolu ravnomjerno izgrižena pri vrhu, a pokojniku je falio sjekutić. To mu pokrene asocijativni niz i nekoliko minuta kasnije, pred kraj epizode, policajci privode ubojicu, a naš junak zadovoljno pripaljuje cigaretu.
Škorić je prekaljeni borac, iskusan tragač. U urbanu legendu ušao je prije nekoliko godina kada se u jeku svenacionalne obrane tadašnjeg optuženika za ratne zločine Ante Gotovine u javnosti pojavila kaseta sa sastanka hrvatskih časnika održanog u Kninu nakon Oluje. Na njemu, Gotovina uglavnom urla na podređene zbog komunalnog nereda u gradu, pa u jednom trenutku izgovara glasovitu repliku: 'Škoriću, di je križ?' Premda kamera ne bilježi epilog, u Škorića nije pametno sumnjati.
Osamnaest godina kasnije, evo ga u novoj potrazi, sada za izbornom pobjedom. Istina, nije vidio izgriženu olovku, nego brojke iz kojih je bilo jasno da je Ivanišević dobio oko 600 glasova manje od Baldasara, dok je nevažećih listića bilo 1800, dakle, tri puta više. Mnogima taj podatak ne bi puno značio, ali Škoriću... Hm, tri puta, pomislio je, baš tri puta, pa se obratio javnosti i s njom podijelio sumnju u regularnost izbora.
Ostalo je povijest. Izborno povjerenstvo još je jednom utvrdilo Baldasarovu pobjedu, što se ne bi dogodilo da je netko Škorića na vrijeme pitao kakve ima veze to što je broj nevažećih listića tri puta veći od razlike među kandidatima?
Ovako, inspektor Škorić svojemu je kandidatu priuštio jedinstven doživljaj, dvostruki poraz u drugome krugu. Da nije povezujući dvije brojke izvukao sasvim nepredvidiv zaključak, Ivanišević bi imao poraz manje. No to nije ni bitno. Bitno je nešto drugo.
Za dva desetljeća, otkako su se udružili u stranku, splitski su HDZ-ovci, slijedeći stranačku politiku, u svakoga i svašta sumnjali, novinari su im bili strani plaćenici i izdajnici, opozicionari nesposobnjakovići i prevaranti, nevladini aktivisti izrodi posebne vrste... samo što nisu primijetili pljačku. A nje je bilo u zapanjujućim razmjerima.
Upitajte ih ovih dana koliko je ozbiljnih, sistemskih, osmišljenih pljački bilo u Splitu, reći će vam da ozbiljno sumnjaju samo na jednu, ovu na zadnjim izborima. A nje, pak, očito nije bilo.
U gradu u kojemu se krade štošta, policija čuva čak i spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, jer smatra kako bi bilo neprilično da njegova brončana figura skonča na crnoj burzi sekundarnih sirovina po cijeni od 26 kuna po kilogramu, u gradu čija je privreda opustošena, HDZ-ovci su prvi put uočili krađu. Nije važno što su pogriješili, evolucija je dug proces.
A po rezultatima izbora, reklo bi se ne i jednosmjeran. Kada se podvuče crta pod gradonačelničku kampanju u kojoj su se poboli kandidat ekstremne desnice - uz Ivaniševića je bio i HČSP - te predstavnik ekstremno ničeg - Baldasar se hvalio da nije ni crven, ni crn, a našao je lijepih riječi za Thompsona i Tuđmana – ne ostaje puno. Tek zaključak da je privrženost gotovo polovice politički aktivnih Splićana stranci koja je u dugogodišnjem vladanju Hrvatskom upropastila i njihov grad, Split približila Švedskoj. Ovaj grad boluje od štokholmskog sindroma.
