Od kada sam u Španjolskoj natukla sam jedno par kila. Par kila tapasa. I nije me puno briga jer je gotovo svaki zalogaj bio orgazmičko iskustvo.
Svaki izlazak izvan mog stančića u Barceloni nosi svojevrsni rizik. Uglavnom se ti rizici odnose na pražnjenje studentskog đeparca I punjenje studentskog želudeca.
Na tisuće malih barova, restorančića I ostalih gastro čudesa svojevrsna su minska polja. Jedno od najpoznatijih je Xampaniet u Bornu, poznato okupljalište, kako domaćih tako I turista, gdje ćete za 10-ak eura napraviti dobranu zalihu masti I popiti par čašica cave, za koju ovdje imaju vlastitu punionicu pa je cijena po boci vrlo prihvatljiva; 9 eurića.
Ako I niste neki ljubitelj slatkog, poput primjerice mene, ne brinite, ovdje ćete postati. Naime, koliko su god Španjolci vični u pripremi tapasa, ništa manje im od ruke ne ide priprema slatkih zalogaja.
I tako si ja računam gledajući sebe u ogledalo; zadovoljit ću se dok sam ovdje pa kad dođem doma, vraćat ću se na staru 'slavu'.
Ne znam hoćete li složiti sa mnom, ali kultura jedenja na hrvatskim ulicama je jedva dovoljan (dva). Toplo se nadam da se promijenilo nešto u protekloj godini, pa ukoliko imate kakvu dobru preporuku lijepo vas molim da ju podijelite.
