povjesničar klasić za tportal

Prošlo je 75 godina od podjele: 'Svijet kakav je dogovoren tamo više ne postoji, ali Jaltu i danas živimo'

12.01.2020 u 07:44

Bionic
Reading

Prije 75 godina u Jalti na Krimskom poluotoku održana je jednotjedna konferencija šefova država vlada tadašnjeg Sovjetskog Saveza, SAD-a i Velike Britanije na kojoj su usaglašeni principi poslijeratnog uređenja Europe. U središtu diskusije Staljina, Roosevelta i Churchilla bila su pitanja obnove starih i stvaranja novih državnih granica u oslobođenoj Europi, a neke od pouka sastanka u Jalti aktualna su i danas. Budući da su pojedine odluke zahtijevale ozbiljne ustupke svih zemalja sudionica konferencije zbog stvaranja teritorijalnog sustava kontrole i ravnoteže između istoka i zapada, na Jalti se govorilo i o našim prostorima, što je u razgovoru za tportal pojasnio povjesničar Hrvoje Klasić

Konferencija na Jalti, koja je trajala od 4. do 12. veljače 1945. godine, okupila je prvake antihitlerovske koalicije; sovjetskog čelnika Josifa Visarionoviča Staljina, američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla, ali i drugih civilnih i vojnih stručnjaka kako bi raspravili i donijeli odluke o izgledu poslijeratnog svijeta.

Jednotjednom sastanku budućih pobjednika u Drugom svjetskom ratu prethodila je Teheranska konferencija iz 1943. godine s istim sudionicima, dok je završetak istog rata obilježila Potsdamska konferencija održana u srpnju 1945., na kojoj je umjesto preminulog američkog predsjednika Roosevelta sudjelovao novi predsjednik Harry Truman, a umjesto Churchilla novi britanski premijer Clement Attlee. Sastanak u Jalti bio je posljednji forum tzv. doatomske epohe budući da je Potsdamska konferencija odrana u sjeni uspješnog američkog testiranja atomskih bombi koje su u kolovozu iste godine bačene na Hirošimu i Nagasaki.

Tijekom razgovora 'velike trojice', usaglašeno je kako će se Njemačka nakon savezničke pobjede podijeliti u okupacijske zone kojima će upravljati po jedina od četiriju saveznički država; SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska te da će se pritom provesti vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija Njemačke, kao i osiguravanje njemačke reparacije.

Progon pobijeđenih

Uz to, dogovoreno je da se u zemljama oslobođenim od njemačke okupacije vrate predratne vlade, uz izuzetak Bugarske, Rumunjske i Poljske gdje je Moskva već bila instalirala satelitske vlade. Usaglašeno je i da Sovjetskom Savezu pripadne oko 40 posto predratnog teritorija Poljske, kojeg je Moskva 1939. okupirala u njemačko-sovetskoj okupaciji te zemlje, dok bi gubitak teritorija Poljskoj bio kompenziran dijeom teritorija Njemačke, nastanjenim u najvećem dijelu Nijemcima. Odluke Sovjetskog Saveza, pak, o aneksiji teritorija Moldavije, Litve, Latvije i Estonije nisu dovođene u pitanje.

Konferencija na Jalti Izvor: Profimedia / Autor: Niday Picture Library / Alamy / Alamy / Profimedia

Dogovoreno je i da će Sovjetski Savez otpočeti ratne aktivnosti protiv Japana u roku od 90 dana nakon što bude poražena Njemačka, da će saveznici surađivati u progonu nacističkih ratnih zločina te da sporazumno rade i nastupaju u oslobođenim zemljama. Također, dogovoreno je da se građane Sovjetskog Saveza i Jugoslavije koji su bili na poraženim stranama preda vlastima tih zemalja, neovisno o njihovom pristanku, kao i podjele sfera poslijeratnog političkog utjecaja koje su se u principu pratile doseg zone koje je u Europi osvojila sovjetska Crvena armija, a koja je u tom trenutku u kontinentalnoj Europi imala trostruko više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno. Naposljetku, dogovorena je i zajednička suradnja u progonu nacističkih zločinaca te da će se nakon završetka rata osnovati Ujedinjeni narodi.

Iako je u Jalti dogovorena podjela svijeta na polove koji su i danas na neke načine aktualni, povjesničar Hrvoje Klasić ističe da danas nismo u svjetskom ratu te da ne postoje dva saveza, kao što ne postoji niti zajednički neprijatelj, ali dodaje da svijet i danas 'živi Jaltu', osobito nakon završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.

Pandorina kutija novih geopolitičkih subjekata

'Danas se, za razliku otprije 75 godina kada se živjelo u bipolarnom svijetu, živimo u multipolarnom svijetu u kojem ne postoje samo dva pola i dva neprijateljska saveza. Za vrijeme Hladnog rata su postojala dva suprotstavljena bloka, a danas imamo čitav niz suprotstavljenih blokova i polova koji utječu na vanjsku politiku pa ukoliko bismo ih uspoređivali s vremenom kada je održana konferencija u Jalti, trebao bi postojati neki zajednički neprijatelj kojeg u ovom trenutku ne vidim', pojašnjava za tportal profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Klasić, međutim, dodaje kako promatrajući konferenciju iz veljače 1945. kao simbol geopolitičkih i strateških promjena, nju i danas živimo, osobito od 1989. godine, kad je, prema povjesničarevim riječima, njemačkim ujedinjenjem i nešto kasnijim raspadom tadašnje Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza i Jugoslavije otvorena Pandorina kutija novih subjekata na geopolitičkoj karti svijeta.

Tportalov sugovornik podsjeća kako život u sjeni Jalte nije stao raspadom nekadašnjeg komunističkog SSSR-a i njegovih satelita te da su promjene na geopolitičkoj karti svakodnevno moguće, bilo da se radi o Ukrajini, Kataloniji ili Brexitom motiviranim mogućim raspadom Ujedinjenog Kraljevstva. Klasić ističe kako je takvih primjera u Europi mnogo, dok ih je širom svijeta bezbroj. Pritom ukazuje na nedavni bliskoistočni primjer i nastanak paradržavnih subjekata poput tzv. Islamske države (ISIL).

'Svijet kakav je dogovoren u Jalti više ne postoji. Danas smo u poziciji da se promjene događaju svakodnevno. Više me muči što mi se čini da u veljači 1945. postojala određena volja da se sjedne za stol i riješe problemi. Danas, pak, živimo u miru i možda baš zbog toga se čini kako su iznalaženja zajedničkih rješenja ponekad puno teža nego što su to bila krajem Drugog svjetskog rata', smatra Klasić.

Definitivna potvrda Tita kao jedinog saveznika

Analizirajući utjecaj konferencije u Jalti na područje bivše države, Klasić naglašava da je Jugoslavija kao jedna od točaka sastanka velike trojke bila podjednako bitna za same sudionike konferencije kao i za samu sada već bivšu državu iz više razloga.

Povjesničar podsjeća da su sudionici konferencije definitivno potvrdili da odustaju od bilo kakve podrške obnavljanju monarhističke Jugoslavije i pomaganju četničkog pokreta, odnosno Jugoslavenske vojske u otadžbini (JvuO), kao antifašističkog saveznika. Klasić dodaje i kako su zapadni saveznici sa Staljinom dogovorili da se ne prejudicira politički sustav, čime je omogućeno novoj vlasti u naziranju pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Tita da se proba sporazumijeti s kraljevskom vladom u izbjeglištvu, prije svega s banom Ivanom Šubašićem.

Međutim, pogrešno je govoriti da je u Jalti podijeljen svijet i da je tamo donesena odluka o Jugoslaviji, ističe povjesničar.

'Situacija u Europi, pa tako i u Jugoslaviji, ovisila je o vojnom stanju na terenu. Stoga u Jugoslaviji tada nije moglo biti ništa drugo dogovoreno, osim davanja podrške Josipu Brozu Titu i njegovim partizanima, a samim time i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Titovi partizani su se dokazali kao jedini borci protiv Nijemaca i Talijana te njihovih ovdašnjih pomagača pa ih je bilo nemoguće mimoići u čitavoj priči', smatra tportalov sugovornik i dodaje da su se pritom na Zapadu nadali da će poslijeratni procesi u zemljama poput Poljske i Čehoslovačke biti manje pod kontrolom komunista, što je ostalo tek na želji zapadnih saveznika.

Rješenje za poražene

Govoreći o utjecaju konferencije na tadašnju Jugoslaviju, Klasić podsjeća da je Jalta iznjedrila i dogovor oko rješenja poraženih na ovom području, iako se u deklaraciji spominju samo sovjetski državljani na neprijateljskoj strani.

'Način na koji se postupilo sa zarobljenicima porijeklom iz Sovjetskog Saveza identično je primjenjen i na poražene snage s područja Jugoslavije. To nije moralo biti tako, ali vrijeme i svi tajni pregovori pokazat će kasnije da je vraćanje zarobljenih ustaša, domobrana, četnika, belogardejaca i ostalih kolaboracionista bio pokazatelj dobre volje pobjednika, prije svega Britanaca prema svojem savezniku Titu', ističe Klasić. Pritom podjeća da je ustaški poglavnik Ante Pavelić u travnju 1945. poslao pismo savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje u talijanskoj Caserti kojem nudi nastavak borbe na strani zapadnih saveznika protiv komunista, na što čelniku tzv. Nezavisne Države Hrvatske iz Italije stiže odgovor da im takvo što ne pada na pamet te to pismo odmah proslijeđuju Titu u Beograd.

Klasić ukazuje na to da su saveznički, osobito britanski potezi oko vraćanja zarobljenih kolaboracionista još uvijek sporni te da se tek može nagađati jesu li saveznici znali što će se dogoditi sa zarobljenicima nakon njihove repatrijacije. 'Definitivno se nije radilo ni o kakvoj obmani i pritisku, već su saveznici, prije svega Britanci željeli pokazati tko su im saveznici te da s kolaboracionistima ne žele nikakav oblik suradnje', zaključak je tportalovog sugovornika na 'postjaltovska' pitanja koja i danas muče mnoge u Hrvatskoj.