Boško Brkić i Admira Ismić ubijeni su 18. svibnja 1993. godine kada su pokušali napustiti opkoljeno Sarajevo. Na "ničijoj zemlji" kod mosta koji povezuje centar grada s naseljem Grbavica, tada pod kontrolom snaga bosanskih Srba, Boška i Admiru ustrijelio je snajperist.

Boško je ustrijeljen prvi, a Admira ga nije ni tada htjela napustiti. Zagrlila ga je dok je ležao na asfaltu, a zatim i sama bila smrtno pogođena.

Njihova tijela danima su ležala na asfaltu jer im nitko nije mogao prići na brisanu prostoru da bi poslije bila prenesena u predgrađe Lukavica i ondje privremeno pokopana, a nakon rata, po želji roditelja ekshumirana i trajno sahranjena u Sarajevu.

Nikada nije utvrđeno tko je počinio ta ubojstva o kojima su izvijestili mediji diljem svijeta.

Priču o tome prvi je napisao čuveni Reutersov novinar Kurt Schork, ratni izvjestitelj koji je i sam ubijen točno sedam godina poslije u Sierra Leoneu gdje je također izvještavao o sukobima.

Nakon kremiranja njegova tijela dio pepela pokopan je u Washingtonu gdje je živio, a drugi dio uz grobnicu Boška i Admire na sarajevskom groblju "Lav" gdje leže posmrtni ostaci brojnih Sarajlija ubijenih tijekom opsade tog grada od 1992. do 1995. godine.

Boško Brkić i Admira Ismić upoznali su se u Sarajevu 1984. godine. Unatoč pozivima Boškovih roditelja da 1992. godine napuste grad kojemu je prijetio rat, on je to odbio jer je želio ostati uz Admiru.

Ova tragedija našla je svoje mjesto i u pjesmi "Zabranjenog pušenja".

"Ma kakva Julija, kakav Romeo, nitko se nije tako volio i nitko nikad neće sve dok Miljacka voda teče" refren je pjesme "Boško i Admira" s albuma "Radovi na cesti".

Frontman "Pušenja" Sejo Sexon je kada je ta pjesma nastajala kazao kako je vidi i kao izraz neke nade za BiH.

"Sama ideja je simbolična i metaforična, a govori o tome da je ljubav uistinu ispred svega", kazao je.