'Ili mi ili oni!', uskliknuo je premijer Zoran Milanović nakon rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora, što se u medijima protumačilo kao još jedan izraz njegove standardne arogancije. No Milanović je zapravo bio samo brutalno iskren, ogoljavajući do kraja političku paradigmu koja proteklih 25 godina obilježava Hrvatsku i zbog koje je Hrvatska u takvom jadnom stanju. Kontinuirana vladavina HDZSDP-a Hrvatskom utemeljena je baš na tom principu 'ili mi ili oni', čime se sustavno sužava demokratski prostor u Republici te se dokidaju mogućnosti zdravog političkog pluralizma.

Tako se uostalom stvaraju i stranačke vojske glasača, usput lukavo potplaćene radnim mjestima u javnom sektoru, koje glasaju protiv suprotnog tabora, plašeći naizmjenično od povratka crvenih ili crnih na vlast odnosno prijeke potrebe da ih se makne s iste. Izlazak na izbore tako je postao duboko agresivan potez, uvijek protiv nekoga i s osvetničkim tendencijama, a ne za određenu politiku, promjenu ili viziju društva. Demokratski potencijal društva usmjeren je na sprečavanje, umjesto na stvaranje, što je jedna od brojnih negativnih posljedica vladavine HDZSDP-a.

Obje stranke provode istu ekonomsku i kadrovsku politiku, zbog kojih se Hrvatska nalazi sada već u šestogodišnjoj recesiji s razorenim institucijama kojima nitko ne vjeruje jer su pune uhljeba. 'Ili mi ili oni' politika je nakon četvrt stoljeća doslovno potkopala osnovne mehanizme demokratske države i Hrvatska se nalazi u očajnoj poziciji, na što je potrebno reagirati radikalnim demokratskim metodama na sljedećim parlamentarnim izborima.

Neovisno o svjetonazoru, stavu o ustašama i partizanima itd., svatko racionalan u Hrvatskoj može uvidjeti pogubnost politike koju desetljećima provode HDZSDP, iz čega se kao niti vodilje za glasanje na izborima za Sabor nameću sljedeći zaključci:

1.SDP i Zoran Milanović ne smiju dobiti priliku još jednom voditi Vladu RH. Pokazali su se nesposobnima, bezidejnima, arogantnima, sklonim glupim aferama, a bez jasnog programa i cilja. Najviše su energije i vremena potrošili na kadroviranje, zapošljavajući stranačke ljude u svakoj agenciji, uredu i ministarstvu. Rezultat njihove gospodarske politike je nikakav te su europski rekorder po tome koliko su na vlasti a bez zrnca gospodarskog rasta.

2.HDZ i Tomislav Karamarko ne smiju dobiti priliku još jednom voditi Vladu RH. HDZ je nepravomoćno osuđen za najgoru pljačku države, bivši predsjednik stranke je u Remetincu, a aktualnog predsjednika i dalje okružuju ljudi poput šefa privatizacijskog fonda iz devedesetih i Božidara Kalmete. Karamarko priča samo o Titu, a o ekonomiji povremeno muca, što ne čudi jer HDZ i dalje nema gospodarski program! Još gore, stranku je napustila Martina Dalić, jedna od najstručnijih u tom području, poručujući da u HDZ-u ništa ne rade. Otkako su u opoziciji, nisu napisali nijedan prijedlog zakona u Saboru, pobogu.

Glasati na sljedećim parlamentarnim izborima opet za HDZSDP znači počiniti političko samoubojstvo države, građana, nacije, Hrvatske. Ako je išta očito, onda je to da nas HDZSDP neće izvući iz krize u koju su nas ugurali uz većinsku podršku glasačkog tijela te glasati još jednom za bilo koju od ove dvije stranke i pripadajuće im satelite znači izvršiti egzekuciju budućnosti vlastite djece. Racionalni ljudi to ne bi učinili pa se zato igra na emocije, napose strah. Jedini način da se ljude natjera nato jest da se inzistira na plašenju obje strane onom suprotnom, i sve dok građani RH padaju na tu foru, neće biti moguće dobiti bolje političare u Saboru u ovoj – formalnoj? – parlamentarnoj demokraciji.

HDZSDP se kladi na najgore u ljudima, na mentalitet 'neka susjedu crkne krava', kako bi se glasače usmjerilo na ono što će im se strašno dogoditi ako druga strana (istog novčića!) dođe na vlast. To je podla ucjena koju građani Hrvatske trebaju što prije potpuno odbaciti te se osloboditi iz ralja HDZSDP-ove politike statusa quo. Važno je da građani razumiju to da uspješno mogu odbaciti političku paradigmu u kojoj su jedine opcije HDZ i/ili SDP.

Ali što onda učiniti na sljedećim parlamentarnim izborima? Apstinirati u još većem broju? Ne, baš suprotno! Da bi se u Hrvatskoj dogodila korjenita promjena političke elite, nije potrebno održati ustavni referendum, pa ni promijeniti aktualna izborna pravila, potrebno je samo to da glasači pristupe izborima s drugačijom sviješću nego inače. Potrebno je u što većem broju izaći na izbore i glasati za nekoga za koga NIKAD PRIJE niste glasali. Jedino što ljude u Hrvatskoj u tome zaustavlja je strah i podjele koje HDZSDP sada još više raspiruje.

S pravom se često citira ona Einsteinova o tome kako je glupost raditi isto (tj. glasati za HDZSDP) i nadati se drugačijem ishodu (boljitak umjesto dugogodišnje mizerije), a ona važi i kada je riječ o izlasku Hrvatske iz krize. Za to su potrebne brojne promjene i reforme, ali koje ne ovise isključivo o Vladi i političarima, nego i o spremnosti cijeloga društva. Izbori su u demokraciji odličan i vrlo efektivan način da građani pošalju poruku o tome da žele promjene i da su spremni na njih te promijene stranačku sliku hrvatske politike, uvodeći nova lica i nove aktere na scenu. Hrvatskoj je, kao što je nekad Njemačkoj propisao Willy Brandt, potrebno više demokracije. 'Mehr Demokratie wagen!' odnosno 'Usuditi se na više demokracije!'.

Pritom se nitko ne treba odreći svojih ideoloških uvjerenja; u Hrvatskoj ima više od stotinu stranaka, a doista bi bilo zdravo za parlamentarnu demokraciju u RH da u sljedećem sazivu Sabora bude što više ljudi koji su u njemu prvi puta. Sabor u kojemu primjerice 15 posto mjesta ima OraH, 15 posto SDP-ova koalicija, 10 posto Živi zid, 15 posto Most, 10 posto Radnička fronta, 15 posto HDZ-ova koalicija i 15 posto Savez za Hrvatsku itd. čini mi se kao dinamično parlamentarno tijelo u kojemu bi se konačno vratio pravi politički pluralizam, pa i fundamentalna opozicija oko nekih tema, kao što su NATO ili banke. Ima taman dovoljno vremena do kraja godine da se predstave sva nova lica, stranke i nezavisne liste koje se u posljednje vrijeme pojavljuju na političkoj sceni. Jer jasno je da se HDZSDP ne može u jednom izbornom ciklusu pomesti s političke scene u RH, ali je ključno da ga se oslabi toliko da ne može predvoditi sljedeću Vladu RH. Jedino gore od premijera Zorana Milanovića jest premijer Tomislav Karamarko; HDZ je oko sebe okupio desetak stranaka – zamislite samo kad svi oni krenu dobivati svoj dio kolača vlasti po državnoj upravi!

Zato se racionalnim glasanjem za nove ljude, za one za koje nikad prije niste glasali i kojima sada dajete priliku, može postići i to da sljedeći premijer ne bude ni Milanović ni Karamarko, tj. da sljedeća Vlada ne bude HDZSDP, kao sve prijašnje koje su državu i dovele u ovo tužno stanje.

Političke elite nam svojim ciničnim ponašanjem poručuju da drugačije i bolje nismo ni zaslužili, i sve dok većina glasača svoju podršku daje HDZSDP-u, to u suštini i jest tako. Hrvatski se građani ponašaju prema političarima kao da pate od Stockholmskog sindroma; traumatizirane žrtve 25-godišnje vladavine HDZSDP-a koje sebi opravdavaju postupke SDP-a a osuđuju HDZ ili obratno, pristajući tako na začarani krug hrvatskog političkog duopola, fundamentalno nedemokratski.

Naime demokracija znači imati izbora, i to ne samo između dvije opcije, nego i više njih. Političari su ponajprije potrošna roba te ih treba često mijenjati da se ne bi ubuđavili na pozicijama na kojima se nalaze – to bi trebao biti stav hrvatskih građana prema političkoj eliti, koju se treba procjenjivati po rezultatima. Hrvatska u kojoj sada živimo rezultat je vladavine HDZSDP-a, u današnjoj Hrvatskoj građani su potrošna roba, iz čega je jedini logičan zaključak da se HDZSDP više ne smije pustiti na vlast. To bi bilo suučesništvo u uništavanju RH. Istina je da nije sigurno hoće li se nova politička klasa snaći na svojim pozicijama, ali je sto posto sigurno da će se propadanje Hrvatske nastaviti ako nastavi vladati HDZSDP. Može li netko doista iskreno reći da je HDZSDP zaslužio još jednu priliku na čelu Hrvatske?

Pa zar je jedini napredak u odnosu na komunističku Jugoslaviju to što sada ne postoji jedan Savez komunista i ništa drugo nego jedan HDZSDP i ništa drugo? Gdje je tu demokracija?

Sljedeći parlamentarni izbori su dakle savršena prilika svih građanima i građankama RH da glasaju za istinske promjene, što znači i bojkot HDZSDP-a i pripadajućih koalicija. Za njih će ionako glasati jezgra uobičajene klijentele, no oni koji misle na budućnost svoje djece i žele da ona ostanu živjeti u boljoj i drugačijoj Hrvatskoj glasat će za bilo koga osim za HDZSDP. To se može sada činiti samo kao san, ali moguće je da jednoga dana generacije u Hrvatskoj uopće neće znati što je to HDZSDP, paralizirajući duopol koji su građani poslali na deponij povijesti. Možete li zamisliti bolju demokratsku ostavštinu svojoj djeci nego da im živote zauvijek oslobodite HDZSDP-a? Za takvu budućnost Hrvatske vrijedi izaći na izbore i glasati.

(E da. Što se predsjedničkih izbora tiče, (ne) glasajte po savjesti.)