DARKO POLŠEK

Kako donijeti razumne novogodišnje odluke

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 31.12.2013 12:35
  • Objavljeno 31.12.2013 u 12:35
BLAGDANI BOŽIĆ I NOVA GODINA

BLAGDANI BOŽIĆ I NOVA GODINA

Izvor: Pixsell / Autor: Andrew Matthews/Press Association/PIXSELL

U netom prevedenoj popularnoj knjizi nobelovca Daniela Kahnemana Misliti, brzo i sporo pronaći ćemo brojne primjere kojima bismo se trebali pozabaviti želimo li da naše privatne i javne novogodišnje odluke ili 'rezolucije' budu dobro smišljene i - izvedene.

Svi smo mi (u biti) ljenčine. Svi volimo plivati nizvodno. Ići niz dlaku. Slijediti liniju manjeg otpora. Ne zamjerati se drugima ako ne moramo. Svi mi više volimo otezati mrske poslove, ne mijenjati dobre-stare-loše navike, negoli da im posvetimo dužnu pozornost još dok smo zdravi, čili i „pri sebi“. Daniel Kahneman svoju je nobelovu nagradu zaslužio dokazima da naša lijenost nije samo „fizička“, primjerice kada odgađamo posao, ili zanemarujemo „obične“ dužnosti, već da se posebno dobro vidi pri donošenju odluka - na području misaonog: Mi nismo samo „obične ljenčine“. Mnogo češće - mi smo misaone ljenčine. A kada to činimo kolektivno stvari postaju kud-i-kamo opasnijima.

Riznica iracionalnosti

Kahnemanov je opus riznica ljudskih iracionalnosti za koje, do njegovih sjajnih eksperimenata, nismo ni znali da postoje. Evo nekoliko primjera. Prvi: Ako badmintonski reket i loptica stoje 11kn, a badmintonski je reket za 10kn skuplji od loptice, koliko stoji loptica? Jednu kunu? Krivo! Izračunajte! Drugi primjer: Ako je Linda nekoć studirala filozofiju i bila aktivna u političkim pokretima, koja je tvrdnja vjerojatnija: A. Linda je bankovna činovnica ili B. Linda je bankovna činovnica i aktivna u stranci Zelenih? Tvrdnja B. kažete? Krivo! Treći primjer: Koje je struke Pero, ako znamo da je povučen, da ga ljudi u biti ne zanimaju, da je uredan, i da se ne socijalizira previše: A. pravnik; B. knjižničar? Mislite da je Pero vjerojatnije knjižničar? Ako ste poput većine ljudi, pri tome Vam nije palo na pamet da se zapitate: ima li u populaciji više pravnika ili knjižničara. Što biste se uglavnom – racionalno - zapitali da Vam nismo ponudili Perin potpuno izlišan „opis“. Četvrti primjer. Liječnik Vam kaže: „Postoje 90% šanse da Vaša operacija uspije“. Hoćete li prihvatiti operativni zahvat? (Ako ste nalik na većinu, vjerojatno hoćete.) Ali ako kaže: „Postoji 10% šansa da Vaša operacija završi teškim komplikacijama“, vrlo vjerojatno nećete prihvatiti operativni zahvat. Premda su spomenute dvije tvrdnje zapravo identične.

Eksperimentalni primjeri navedene vrste danas su empirijski temelji tzv. bihevioralne ekonomije, i tzv. studija „heuristika i pristranosti“. Kada se od nas traži da riješimo neki složeni problem, mi ga u pravilu rješavamo tako da odgovaramo na neko slično – ali jednostavnije pitanje, tako da u sjećanje prizovemo neke recentnije ili istaknutije događaje, stereotipe, navodno reprezentativne uzorke povezivanja „A“ i „B“, ili na najlakše dostupne informacije.

Današnja priča: Teorija perspektive

Ključni eksperiment kojim su se Kahneman i njegov suradnik Amos Tversky proslavili – i tu počinje naša današnja priča - bio je sljedeći. „Koju okladu biste prihvatili: A. da dobijete 1000kn sigurno ili B. da dobijete 2000kn s 50% šansi?“ (Ako ste poput većine, birat ćete sigurnih 1000kn, tj. opciju A.) A sada? „Koju biste opciju prihvatili: A. da sigurno morate izgubiti 1000kn ili B. da morate izgubiti 2000kn s 50% šansi?“ Ako ste nalik na većinu, sada biste prihvatili okladu B. tj. gubitak 2000kn s 50% šansi. Niz sličnih eksperimenata pokazao je da su ljudi „konzervativni“, tj. neskloni rizicima u slučaju dobitaka, ali da su skloniji mnogo rizičnijem ponašanju kada svoju situaciju percipiraju kao „gubitničku“. Ova slavna asimetrija ljudskog ponašanja i procjene rizika zove se „teorija perspektive“.

Brojna Kahnemanova „djeca“ počela su primjenjivati slavne eksperimente i nalaze na raznolika područja života. U politici, neki su teoretičari ispitivali kako se spomenute ljudske iracionalnosti mogu iskoristiti tako da „štetu“ iracionalnosti pretvorimo u vlastitu korist. Recimo tako da odluke, tj. „izbore“, dizajniramo tako da „korisna“ ili „povoljna“ opcija postane dostupnija, lakša, ili tako da nedjelovanje (ljudska lijenost) dovede do nje. Nedavno je objavljen prijevod još jedne knjige o heuristikama i pristranostima, knjiga Dana Arielyja „Dobre strane iracionalnosti“ u kojoj je spomenuta problematika jedna od tema.

Shvatili smo. Ljudi su iracionalni. A sada: prava „priča“. I problem.

Teorija perspektive i političke reforme

„Prirodno je stanje“ vlade status quo, ne činjenje, zanemarivanje ili odgađanje reformi, jer reforme uvijek donose (političke) penale – potencijalan gubitak glasačkoga tijela i izbora. Stoga je „okvir gubitka“, odnosno percepcija da ne-činjenjem svakako gubimo, nužan preduvjet pokretanja reformi.

Jedno novije istraživanje nizozemske politologinje Barbare Vis pokušalo je pokazati da se Kahnemanovom „teorijom perspektive“, osim odlučivanja pojedinaca u rizičnim uvjetima, može objasniti i ponašanje političkih stranaka na vlasti. Visova kaže: „Hoće li vlada poduzeti nepopularne reforme dok je na vlasti, ovisi o „gubicima“ s kojim je suočena. Ako su uvjeti udobni (rast ekonomije, niske razine nezaposlenosti) i ako je politička pozicija solidna (s velikom parlamentarnom većinom), ona će otklanjati rizik tj. neće riskirati s nepopularnim mjerama. I obrnuto: ako se suoči s pogoršanom socio-ekonomskom situacijom i padom popularnosti, ona će prihvatiti povećani rizik i opasnosti nepopularnih reformi. Postojanje „gubitaka“ nužan je uvjet da se vlada prihvati rizičnih reformi.“ Empirijski podaci o pokretanju reformi (države blagostanja) navest će Visovu na još jedan zaključak: „Oslabljena socio-ekonomska situacija jest dovoljan razlog za nepopularnu reformu, ali samo ako ih možemo kombinirati s barem još jednim dodatnim faktorom: s oslabljenom političkom situacijom ili desničarskom vladom.“ (Pri tome se misli na opasnost „krajnje desnice“).

Hrvatska se već duži niz godina nalazi u „neudobnoj“ socio-ekonomski situaciji. A o političkoj da ne govorimo. Isto je vrijedilo i za prethodnu vlast. Međutim, niti prošla, niti sadašnja vlast, nisu bile spremne krenuti s reformama (javnog sektora), unatoč pogoršanju socio-ekonomske situacije, unatoč jasnim političkim gubicima, pa čak i unatoč postojanja „ultra-desne opasnosti“.

Kako objasniti spomenutu „hrvatsku anomaliju“? Kahnemanova „asimetrija rizika“ prema kojoj gotovo dvaput više volimo sigurnost negoli gubitak, bila je veliki dokaz ljudske iracionalnosti. Ali ta je iracionalnost barem predvidljiva. Na nju se možemo osloniti kao na standard „neracionalnih“ odluka. Sudeći po Visovoj, hrvatske vlasti, međutim, ne pokazuju niti taj oblik predvidljive iracionalnosti. Odluke (ili „lijenost“) naših vlasti - nepredvidljivo su iracionalne. Čini se kao da su naše vlasti jednostavno - odbile donositi odluke.

Sadašnja vlast možda misli da provodi potrebne reforme. Ili misli da su postojeće „reforme“ – dovoljne. To je prva mogućnost. Drugo, možda ona još uvijek ne vidi dovoljne razloge za radikalnije reforme, jer misli da je konkurencija još uvijek daleko. A možda, bez obzira na Kahnemana i političku konkurenciju, ona misli da je svejedno žurili se mi s reformama ili ih odgađali, i hoće li dobiti ili izgubiti izbore. Ustvari, možda je to najtočnije objašnjenje. Lijenost, i odustajanje od odlučivanja, za pojedince je možda standardno (iracionalno) stanje. Ali u političkome životu ono je potpuno neobjašnjivo. Takvo „postupanje“ ne oslanja se ni na „brzo“ - intuitivno, ni na „sporo“ mišljenje. Ono ne računa ni na kratkoročne, ni na dugoročne nagrade. To je „iracionalna iracionalnost“. Morat ćemo pričekati nekog drugog nobelovca da nam analizira takvo odlučivanje.


Novogodišnje odluke

Bečki filozof Otto Neurath, pred gotovo stotinu godina opisivao je naše „metafizičko stanje“ na sljedeći način: „Mi smo poput mornara s rasklimanom splavi na otvorenome moru. Moramo je zakrpati, ali na otvorenome moru to nismo u stanju temeljito učiniti.“ Zakrpati splav možemo nažalost samo onime što nam je pri ruci, s daskama koje nam trebaju i za plutanje. Vrlo crna novogodišnja misao.
Možda je stoga bolje završiti jednom drugom slikom. U knjizi poznatog švedskog pisca kriminalističkih romana Henninga Mankella, „Kad padne snijeg“, glavni lik, dvanaestogodišnji Joel, siroče bez majke, svoj put u život gradi slijepim pridržavanjem novogodišnjih odluka. I? Kakve je novogodišnje odluke donio? Prvo: doživjeti stotu. Drugo: da vidjeti more. I treće: vidjeti nagu ženu. Možda bismo se trebali ugledati na malog Joela. Možda su i za nas Joelove odluke - najracionalnije.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!