Još ljetos albanske su ulice bile prepune ružičastih flaminga, simbola prosvjeda protiv dila premijera Edija Rame i Trumpova zeta Jareda Kushnera oko izgradnje megaturističkog kompleksa na otoku Sazanu. Ove jeseni ipak je nešto hladnije, pa su turistički rekviziti, simboli brige za ptice i obalu, zamijenili miris suzavca, policijski kordoni i sukobi s mladima koji traže odlazak premijera Rame.

Baš kao i u Srbiji, gdje su raspršeni ekološki prosvjedi protiv eksploatacije litija ustupili mjesto bijesu zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu, a oni iznjedrili studentski pokret, raspršeno društvo sastavljeno od ekoloških aktivista, mladeži bijesne zbog lošeg obrazovanja i standarda, ali i dijela huliganskih skupina, krenulo je u obračun s mnogo širom slikom albanske politike.

Izvorne demonstracije pokrenulo je protivljenje projektu u osjetljivom obalnom području Zvërneca i na otoku Sazanu, povezanom s Kushnerovom tvrtkom Affinity Partners. Plamenci koji obitavaju u laguni postali su simbol straha da će priroda i javni prostor ustuknuti pred privatnim interesima. No prosvjedi su se s vremenom pretvorili u daleko veći pokret.

Kad su se u listopadu priključili studenti i srednjoškolci, tražeći bolje uvjete na fakultetima i pristupačnije obrazovanje, mirni skupovi prerasli su u višednevne sukobe s policijom i napade na zgrade i imovinu. Socijaldemokratski premijer Edi Rama, omiljena regionalna maskota europskih glavešina, odgovara im tipično populističkim manevrom naslikavanja po srušenim zgradama te slanjem poruke da im neće proći. Čak i hrvatski premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je primijetio da je 'Albanija na rubu građanskog rata', što je ocjena koja reflektira i dobar dio briselskog doživljaja situacije koja je, kao što ćemo vidjeti, bitno kompleksnija od toga.

Što se, dakle, događa iza kulisa? Tko su ljudi na ulicama, što žele mladi i može li pokret bez jasnog vodstva ugroziti vlast koja je godinama međunarodnim partnerima predstavljana kao jamac stabilnosti? O tome smo razgovarali s Agonom Maliqijem, analitičarom koji živi u Tirani i nudi lokalnu perspektivu ove kompleksne priče.

Nema jednog vođe niti jedne skupine prosvjednika

Maliqi opisuje pokret kao raspršen, sastavljen od skupina koje se inače ne bi našle pod istom zastavom. Tu su građanske inicijative, liberali, ekološki aktivisti i ljevičari, manje i novije stranke, ali i 'neki rubni nacionalistički elementi', što poprilično podsjeća na heterogenost prosvjeda u Srbiji. Ni studentski pokret, kaže, nema središte koje bi ga koordiniralo, a to je važno jer prosvjedima ne upravlja jednostavna podjela na vlast i oporbu.

'Demokratska stranka, glavna tradicionalna oporbena snaga, pomaže širiti poruke, ali njezini članovi nisu uvijek dobrodošli na skupovima. Mladi koji traže promjenu očito ne žele samo zamijeniti Ramu Salijem Berishom', primjećuje Maliqi i dodaje:

'Protest je više od svega simptom krize političkog predstavljanja. Interesi koji su se dugo teško organizirali sada su se prelili na ulice. Prosvjednici znaju protiv koga su, ali još nisu uspjeli kanalizirati to nezadovoljstvo', ocjenjuje tiranski analitičar.

Mladi ne prosvjeduju samo zbog fakulteta

Za studente su konkretni problemi skupe školarine, loši uvjeti na fakultetima i neizvjesnost oko zaposlenja. No, prema Maliqiju, taj se val prosvjeda ne može svesti na studentske zahtjeve. Riječ je o generacijskom otporu sustavu koji mladi doživljavaju kao zatvoren.

'Rama je premijer već 13 godina, a u albanskoj politici je gotovo četvrt stoljeća. Berisha, čelnik formalne oporbe, na sceni je još dulje. Albanski demokratski sustav potisnut je duopolom Socijalističke i Demokratske stranke', precizira Maliqi, navodeći njihovu kontrolu nad institucijama i medijima te izborni sustav koji pogoduje velikim strankama.

Drugim riječima, mladi ne vide izlaz kroz postojeće stranačke kanale. Zato se nezadovoljstvo, koje nema jednu zajedničku političku platformu, zasad okuplja oko zahtjeva za Ramino odstupanje. Takav je bunt snažan na ulici, ali teže ga je pretvoriti u organiziranu političku alternativu.

'Ismijavali su flaminge pa su ih još više isprovocirali'

Početak nasilnih sukoba donio je i pitanje tko ih potiče. Rama je – eto nam još jedne sličnosti sa Srbijom – govorio o vanjskim akterima. Maliqi ne isključuje da postoje organizirane skupine koje pokušavaju iskoristiti situaciju, pa ni one potaknute iz inozemstva. Ali upozorava da one nisu u središtu priče.

'Riječ je o složenijoj mješavini spontanog bijesa i nasilne reakcije na to što vlast mjesecima nije odgovarala na mirne prosvjede. Svakodnevne prosvjede s flamingima, koji su počeli u lipnju, Rama i njegova vlada su ismijavali. Time je jačalo uvjerenje dijela prosvjednika da će ih se čuti samo posežu li za radikalnijim metodama', ocjenjuje Maliqi.

U eskalaciji su, procjenjuje, ulogu mogli imati i povratak studenata na fakultete te utjecaj snimki prosvjeda u Francuskoj koje se brzo šire društvenim mrežama. No, zaključuje, bijes se ne može objasniti upiranjem prstom u strance, kako to čini premijer, jer su građani već godinama frustrirani duopolom i dojmom da se Albanija nikamo ne kreće.

Kushnerov projekt bio je okidač, ne i cijeli razlog

Prosvjedi protiv Kushnerova projekta imali su znatno jasniju međunarodnu vidljivost, što je logično objasniti generalnim antitrampovskim raspoloženjem – čak se i pop zvijezda Dua Lipa, porijeklom s Kosova, odmjereno javila podržati prosvjednike, što opet podsjeća na Srbiju i podršku Novaka Đokovića studentima. U aktualnoj rundi prosvjeda Kushnerovo se ime, primjećuje Maliqi, spominje rjeđe nego na početku, što ne znači da su ljudi prestali mariti za projekt. Njegova je uloga bila da postane konkretan primjer šireg problema: uvjerenja da albanska vlast daje prednost oligarhijskim interesima pred javnima.

'Projekt je bio tek katalizator koji je ukazao na šire probleme upravljanja. Od tada su se pojavile i nove afere koje su pojačale dojam da se država našla pod utjecajem posebnih interesa. Među njima su uhićenja visokopozicioniranih dužnosnika za koje se sumnjalo da su bili povezani s organiziranim kriminalom', kaže Maliqi.

Visokopozicionirana osoba na koju misli jest poduzetnik Ergys Agasi, uhićen u kolovozu u Draču. On je u središtu istrage o namještanju javnih natječaja u albanskoj Agenciji za informacijsko društvo (AKSHI), u kojoj ga se sumnjiči za više kaznenih djela, uključujući korupciju i sudjelovanje u strukturiranoj kriminalnoj skupini čiji su pipci sezali sve do Vlore Hyseni, tadašnje ravnateljice albanske obavještajne službe SHISH, a njoj je sud odredio kućni pritvor i suspenziju s dužnosti. I eto još jedne sličnosti sa Srbijom – nakon pada nadstrešnice odletio je Vučićev ministar infrastrukture Goran Vesić, žrtvovan kao pijun u igri većih igrača.

Europski uspjeh koji je razotkrio slabosti vlasti

Uključimo li u ovaj pogled europsku perspektivu, izvana se Rama često prikazuje kao pouzdan partner i političar koji vodi Albaniju prema Europskoj uniji. Maliqi nudi nijansiraniju sliku: napredak u pristupnim pregovorima i ozbiljne slabosti u vladavini prava idu ruku pod ruku.

Reforme vladavine prava, koje je podupirao EU, pridonijele su ubrzanju pristupnog procesa, kaže on. No tijela uspostavljena prije desetak godina napokon počinju raditi i razotkrivati korupciju te veze s organiziranim kriminalom na najvišim razinama.

'Ramina je vlada na neki način žrtva vlastitog uspjeha. Proces koji je trebao ojačati institucije sada ugrožava ljude na vrhu vlasti, a to je i dio svrhe proširenja EU-a. Kad reforme počnu davati rezultate, građani očekuju odgovornost, a ne samo pohvale za napredak i stabilnost. Albanci sada traže da se pravila primjenjuju do kraja', upozorava Maliqi.

Sličnosti sa Srbijom – i važna razlika

Kroz cijelu priču o Albaniji nužno se vuku usporedbe sa Srbijom, s čijim je političkim anomalijama naša javnost daleko bolje upoznata. Prema Maliqiju, obje zemlje evidentno imaju zajednički problem: političko natjecanje ograničavaju slaba i delegitimirana oporba te nejednaki uvjeti pod kojima se odvija izborna utakmica. U Albaniji, kaže, Rama u parlamentu ima ustavnu većinu, ali ona ne mora nužno odražavati raspoloženje birača.

'Razlika je u tome što Albanija ima više demokratskog prostora od Srbije: slobodnije medije i snažniju odgovornost kroz vladavinu prava. Srbija je pak već pokazala da se studentsko nezadovoljstvo može razviti u dugotrajniji politički proces', ocjenjuje Maliqi te smatra da bi se i u Albaniji prosvjedni pokret s vremenom mogao organizirati, premda danas nema ni čvrstu strukturu ni jasnu ideološku koheziju.

'Obje priče povezuje duboko nepovjerenje prema političkoj klasi. No ondje gdje su srpski studenti postali prepoznatljivo središte otpora, albanski prosvjedi još okupljaju vrlo različite skupine koje se slažu u tome protiv čega su, ali ne nužno i oko toga što bi trebalo doći poslije. Između Rame i Berishe otvara se prostor za nove političke opcije, a manje stranke već dobivaju na važnosti, osobito u Tirani', upozorava analitičar.

Može li prosvjed dobiti politički okvir?

Maliqi upozorava da je to još otvoreno pitanje. Pokretu nedostaje organizacija, a Demokratska stranka s Berishom na čelu, po njegovoj ocjeni, ima jasan izborni plafon. Prvi test mogli bi biti lokalni izbori u proljeće, posebno utrka u Tirani. Rama bi mogao razmotriti i prijevremene parlamentarne izbore ako procijeni da bi sada imao veće izglede nego nakon konsolidacije oporbe.

Za sada plamenci ostaju simbol mnogo šireg zahtjeva: da se albanska politika otvori ljudima koji se u njoj više ne prepoznaju. Bunt je vidljiv i glasan, ali da bi ugrozio vlast, morat će pronaći način da se iz ulice preseli u politiku.