Velike je kontroverze u javnosti izazvao odabir idejnog projekta budućeg stadiona Maksimir. Ocjenjivački sud sastavljen od renomiranih domaćih i svjetskih arhitekata, ali i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, ministra turizma i sporta Tončija Glavine te izvršnog predsjednika Dinama, Zvonimira Bobana, odabralo je rad talijanskog studija VG13 Architects.

Osim samog izgleda stadiona, koji podsjeća na trenutni Maksimir, što je razljutilo navijački puk, nezadovoljstvo je stiglo i iz redova vladajućih. Premijer Andrej Plenković najavio je mogućnost poništenja natječaja zbog proceduralnih pogrešaka, zbog čega se Ministarstvo gospodarstva u konačnici žalilo, a Državna komisija za kontrolu javne nabave (DKOM) još uvijek nije odlučila o pristiglim žalbama, iako je rad izabran 24. rujna.

Velike zamjerke idu samoj prezentaciji projekta, jer su mediji i javnost mogli vidjeti samo nekoliko mutnih rendera. No, na stranici Archeyes.com, objavljene su sve vizualizacije te većina tlocrta, jedan presjek i nekoliko pogleda njihovog Maksimira.

Tako po prvi put javnost može vidjeti kako su Tommaso Fantini i Alberto Rossi zamislili unutarnje i vanjske prostore nogometnog stadiona, atletski stadion, ali i okretište tramvaja Borongaj. Uz to, objavljen je i podulji tekst u kojem autori objašnjavaju svoju zamisao.

Arhitektonska zamisao

Navode da je novi Maksimir i SRC Svetice odraz "prakse koja razvija integrirani pristup koji objedinjuje arhitekturu, krajobraz, mobilnost i javni prostor u jedinstveni građanski i ekološki okvir."

Što su još dvojica talijanskih arhitekata zamislila, pročitajte u cijelosti:

"Prijedlog polazi od teritorijalnog čitanja Zagreba, a ne od izoliranog problema zamjene nogometnog terena. Postavlja kompleks Svetica na mjesto susreta dvaju većih sustava: infrastrukturnog koridora istok-zapad koji prati Maksimirsku cestu i ekološkog kretanja od šumovitih padina Medvednice prema savskoj ravnici. Park Maksimir, neposredno sjeverno od lokacije, tretira se kao preživjeli fragment ove šire šumske geografije. Glavni plan proširuje svoju prostornu i okolišnu logiku prema jugu kroz sportski kompleks.

Umjesto postavljanja zgrada kao autonomnih objekata u rezidualnoj sadnji, shema sastavlja mjesta održavanja, područja za trening, koridore, trgove i infrastrukturu za mobilnost kao prekide unutar gustog i diferenciranog krajolika. Čistine omogućuju kolektivne aktivnosti, dok pješačke staze prolaze kroz zasađena područja i povezuju stadion s atletskom stazom, unutarnjim dvoranama, kompleksom bazena i tranzitnim čvorištem. Ova strategija daje lokaciji stupanj svakodnevne propusnosti koji konvencionalnim prostorima za događaje često nedostaje, iako bi njezin uspjeh ovisio o detaljnom upravljanju pristupom, sigurnošću i održavanjem u različitim uvjetima događaja.

Topografija se predlaže kao operativni medij, a ne kao scenski dodatak. Iskopani materijal iz temelja i podzemne garaže zadržava se na lokaciji kako bi se formirali plitki nasipi, kišni vrtovi i sezonska močvarna područja. Propusno tlo, korijenski sustavi i prosijana tla namijenjeni su odgađanju otjecanja vode i podršci infiltraciji. Pristup povezuje hidrologiju s javnim prostorom i staništem, izbjegavajući ugljični i logistički teret izvoza iskopane zemlje. Njegova ekološka vjerodostojnost počiva na predloženoj upotrebi šumskih zajednica povezanih s Maksimirom, uključujući vrste hrasta i graba prilagođene lokalnim varijacijama u vlažnosti tla i nadmorskoj visini.

Otvoreni stadion za Maksimir

Stadion s 35 000 mjesta nije zamišljen kao zatvoreni oval, već kao četiri odvojene tribine raspoređene oko terena. Njihov blagi pomak ostavlja kutove otvorenima, stvarajući uokvirene poglede prema okolnom drveću i omogućujući kretanje svjetla, zraka i pješaka kroz perimetar stadiona. Iz parka, zgrada se čita kao niska nakupina nagnutih krovnih ravnina iznad krošnje, a ne kao jedinstveni okružujući volumen. Ovo je namjerno odstupanje od uobičajene tendencije suvremenih stadiona da se oslanjaju na kontinuirane ovojnice kao instrumente kontrole slike i okoliša.

Strategija se bavi nasljeđem postojećeg stadiona Maksimir Vladimira Turine, koji je planiran za rušenje. Turina je svoj projekt opisao kao otvorenu krajobraznu arenu, a njegova arhitektonska snaga djelomično proizlazi iz udaljenosti između njegovih monumentalnih betonskih tribina. VG13 ne reproducira te oblike, niti nova gradnja može riješiti pitanje materijalne baštine koje je postavilo rušenje. Umjesto toga, prevodi središnju prostornu tvrdnju ranijeg stadiona: da praznina između tribina može biti arhitektonski element i da krajolik može ostati prisutan unutar sportskog iskustva.

Prijedlog odvaja unutarnje i vanjske uvjete stadiona. Unutar zdjele, strmi slojevi sjedala, gusto raspoređene tribine i kontinuirana linija krova namijenjeni su stvaranju koncentriranog vizualnog i akustičnog polja kakvo se očekuje od nogometa. Iza sjedala, perimetar ostaje porozan, s prednjim terenima, natkrivenim terasama, stepenicama i pragovima krajolika koji podržavaju korištenje izvan radnog vremena događaja. Ovaj dvostruki uvjet uvjerljiv je u crtežima i vizualizacijama, iako zahtijeva pažljivo operativno rješavanje kako bi se spriječilo da potrebne kontrole velikog mjesta svedu njegov građanski motiv na niz ograđenih i neaktivnih zona.

Preklopljene ravnine, strukturno odvajanje i logika konstrukcije

Arhitektonski jezik stadiona oblikovan je nagnutim, preklopljenim ravninama koje istovremeno služe nekoliko uloga. One tvore profil zdjele sjedala, uspostavljaju ulazne nadstrešnice, podržavaju cirkulaciju, oblikuju terase i posreduju između povišenih tribina i javnog prostora u prizemlju. Umjesto nanošenja fasade na neovisno osmišljen konstrukcijski okvir, prijedlog čini presjek i kretanje čitljivim kroz vanjski profil zgrade. Učinak je najočitiji na otvorenim kutovima, gdje se čini da se rubovi krova i nagnute strukture sjedala odvajaju i klize jedan pored drugog.

Ovaj vizualni kontinuitet podupire namjerno strukturno odvajanje. Stadion je podijeljen na četiri neovisna krila s pokretnim spojevima, što omogućuje svakoj tribini da zasebno reagira na toplinsko kretanje, građevinske tolerancije i promjenjiva opterećenja. Istočna i zapadna tribina dijele repetitivnu strukturnu logiku, dok sjeverna i južna tribina reagiraju na različite programske i geometrijske uvjete. Takva podjela nudi praktične prednosti za redoslijed, popravak, inspekciju i moguće buduće izmjene. Također čini kompoziciju s četiri tribine više od formalne geste, budući da arhitektonska fragmentacija odgovara građevinskom redoslijedu.

Donja struktura kombinira prefabricirane armiranobetonske stupove i stepenaste tribine, dok se lagane čelične rešetke protežu iznad kako bi poduprle krov. Ovi sustavi su dizajnirani kao zasebni strukturni svjetovi: beton daje težinu i trajnost zdjele, dok čelik održava krov relativno tankim i proširenim. Njihov bliski kontakt stvara vizualni dojam kontinuiteta bez prenošenja opterećenja krova u strukturu tribine. Zasloni od proširenog metala i mrežaste površine upotpunjuju vanjski sloj, filtrirajući sunčevu svjetlost i skrivajući zone cirkulacije, a istovremeno zadržavajući djelomičnu vidljivost između hodnika i krajolika. Suzdržana paleta betona, pocinčanog čelika i metalne mreže proteže se u atletske i unutarnje objekte, stvarajući dosljednost bez nametanja identičnih oblika različitim programima.

Mobilnost, zajednički sadržaji i svakodnevna javna upotreba

Strategija mobilnosti daje prioritet središnjem krajoliku nad pristupom privatnim vozilima. Tramvajske, autobusne, pješačke i biciklističke rute čine primarnu mrežu dolazaka, dok su parkiralište i operativni promet potisnuti na rubove lokacije i pod zemlju. Stadion uključuje podzemnu garažu, s odvojenim pristupom za javnost, servise i događaje, dok se širi prostor oslanja na zajedničke objekte između nogometnih i atletskih programa. Lokacija predlaže približno 1500 natkrivenih mjesta za bicikle, što ukazuje na to da je biciklizam dio prostornog okvira, a ne naknadna misao vezana uz pojedinačne ulaze.

Na južnom rubu, tranzitno čvorište Borongaj zamišljeno je kao građanski prag između javnog prijevoza i sportskog krajolika. Autobusna infrastruktura i podzemna garaža upareni su s javnim trgom, tramvajskim vezama, malim dnevnim sadržajima i zaštićenim prostorima za cirkulaciju. Njegove niske krovne konstrukcije izbjegavaju jezik monumentalnog ulaza, već funkcioniraju kao paviljoni koji organiziraju orijentaciju i čekanje. Ovo je značajno jer središte mora funkcionirati i običnim radnim danima, kao i tijekom porasta gužve povezanih s velikim događajima. Projekt tretira ovo vremensko preklapanje kao urbani uvjet, a ne samo kao prometni izračun.

Zajedničko korištenje također je ugrađeno u širi raspored objekata. Rukometna arena i košarkaško-futsalska dvorana objedinjene su u jednom volumenu, smanjujući površinu zgrade i omogućujući dijeljenje usluga, cirkulacije i tehničkih sustava. Postojeći plivački kompleks zadržan je i povezan revidiranim pješačkim rutama i javnim prostorima. Prednji prostori stadiona, natkriveni hodniki i tranzitni trgovi predstavljeni su kao prilagodljiva okruženja za tržnice, rekreaciju i lokalne događaje, a ne kao prostori koje aktiviraju samo posjetitelji s ulaznicama. Vizualizacije nakon natjecanja prikazuju ova područja kao domaćine buvljaka i neformalnih okupljanja, ali arhitektonski prijedlog manje ovisi o programiranom spektaklu nego o dostupnosti velikodušnog, od vremenskih uvjeta zaštićenog tla koje može prihvatiti promjenjive oblike javne upotrebe".