Prosvjedi su tijekom vikenda održani diljem Španjolske. Prema vlastima, na subotnjem skupu u Madridu bilo je oko 70.000 ljudi, dok su organizatori tvrdili da ih je bilo 500.000. Rezultiralo je to sve većim bijesom zbog stambene krize, pa su neki od transparenata na madridskom trgu bili: 'Možete špekulirati sa satovima, nakitom, kriptovalutama i Ferrarijima. Ali ne i s našim jeb*nim domovima', orilo se.

S druge strane, kako su pisali inozemni mediji, u Francuskoj se srednjoškolci sukobljavaju s policijom tijekom često nasilnih prosvjeda zbog dugog radnog vremena, nedostatka nastavnika, propadajućih školskih zgrada i netransparentnog sustava upisa na sveučilišta. Među ljutitim sloganima mogu se čuti: 'Više sati na nastavi nego sati sna', 'Financirajte obrazovanje, a ne represiju“ i 'Volio bih brinuti o ispitu iz matematike, a ne o svojoj budućnosti'.

Nezadovoljstvo je dodatno eksplodiralo nakon deložacije 87-godišnje Maricarmen Abascal iz madridskog doma u kojem je živjela 70 godina. Za one koji više od polovice svojih prihoda troše na stanovanje – mjesečni najam jednosobnog stana može doseći cijelu prosječnu plaću – čaša se prelila.

Naglo rastuće najamnine, raširene špekulacije nekretninama, procvat kratkoročnog turističkog najma i stagnacija plaća udružili su se kako bi samostalan život odrasle osobe učinili sve nedostižnijim za mnoge mlade radnike. Državu se pritom ne doživljava kao neutralnog posrednika, nego kao aktivnog pomagača u špekulacijama nekretninama, piše Jon Henley u analizi za The Guardian.

Podsjeća da su u Francuskoj prosvjedi počeli u sjevernim predgrađima Pariza, ali su se brzo proširili cijelom zemljom. Pokreće ih bijes mladih ljudi zbog nedovoljno financiranog obrazovnog sustava koji, prema podacima, produbljuje društvenu nejednakost.

Učenici redovito propuštaju mjesece nastave zbog nepopunjenih radnih mjesta nastavnika. Nastava traje od 8 do 18 sati – među najduljima je u Europi – i odvija se u zgradama koje imaju krovove koji prokišnjavaju, žohare i stropove koji se urušavaju. U Parizu su prošlog tjedna učenici koji su postavili barikade ispred srednjih škola proračunske rezove doživjeli kao izravan napad na svoju budućnost.

No zbog nedostatka parlamentarne većine i različitih stupnjeva proračunskih ograničenja, nijedna vlada nema mnogo prostora za djelovanje. Španjolski premijer Pedro Sánchez raspisao je prijevremene parlamentarne izbore za 29. studenoga, samo tri dana nakon što su desne stranke u parlamentu srušile hitne mjere njegove manjinske vlade za rješavanje sve ozbiljnije stambene krize.

Sánchez, koji je na čelu španjolske vlade od 2018., odluku je objavio u ponedjeljak ujutro, nakon višednevnih političkih napetosti i velikih prosvjeda zbog cijena stanovanja. Prijevremeni izbori održat će se u nedjelju, 29. studenoga.

Sánchez je branio rezultate svoje vlade, priznao da je tijekom mandata bilo pogrešaka, ali poručio da je sada potrebno vratiti odluku biračima. ‘Sada je na vama’, rekao je. U Francuskoj su pak prosvjedi doveli do zatvaranja čak 500 srednjih škola, zbog čega je premijer Sébastien Lecornu pozvao lokalne vlasti da daju prednost popunjavanju dugotrajno upražnjenih nastavničkih mjesta te sazvao hitne sastanke o obnovi dotrajalih školskih zgrada.

Dvije situacije, ista srž?

Henley zato u analizi navodi da se političke stranke sada suočavaju s novim problemima. Prvo, mladi ljudi, a osobito oni mlađi, počeli su na postupne mjere – ciljane porezne olakšice i manje administrativne reforme – gledati kao na krpanje mnogo dubljih socioekonomskih problema.

Drugo, suočene sa sve većim pritiskom s ulice i oporbenim strankama koje ga žele iskoristiti, vladajuće koalicije – osobito one koje nemaju većinu – imat će sve manje prostora za djelovanje. U Francuskoj, pak, pretjerano represivan odgovor policije riskira dodatno udaljavanje mladih birača od političkog centra. Nezadovoljstvo, tvrdi on, oporbene i radikalne stranke koriste za svoje poene.

Francuski političar Jean-Luc Mélenchon – kojeg podupire 47 % birača mlađih od 35 godina – otvoreno je stao na stranu prosvjednika, dok su u Španjolskoj lijeve stranke Podemos i Sumar stambenu krizu izravno pripisale nekontroliranom financijskom kapitalizmu.

Istodobno populistička krajnja desnica igra na kartu zakona i reda. Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen u Francuskoj koristi snimke zapaljenih barikada kako bi optužilo centrističke čelnike da toleriraju „neobuzdano nasilje“, dok se španjolska krajnje desna stranka Vox pridružila glavnoj konzervativnoj oporbenoj stranci Partido Popular u rušenju Sánchezova hitnog paketa, predstavljajući ga kao pretjerano uplitanje vlade kojim se kažnjavaju vlasnici nekretnina, piše on u Guardianu.

Kada dakle cijela generacija, a to su mladi, zaključi da joj joj postojeći društveni okviri ne jamče ni pristupačne domove ni funkcionalne škole, politički pristanak počinje nestajati, a europske etablirane stranke riskiraju gubitak legitimiteta.

Referirajući se na izjavu jednog od prosvjednika u Španjolskoj, 26-godišnjeg Nandoa de Anguuloa, prosvjedi pokazuju da u sadašnjoj situaciji 'mi, obični ljudi, moramo prilagođavati svoje potrebe političkim strankama – a ne političari onome što ljudi žele. Ovako više ne može', kazao je, a prenose.