Fotografija je nastala nekoliko minuta nakon završetka utakmice.

Dok je gotovo 100.000 ljudi slavilo na Wembleyju, jedan čovjek nije mogao zaustaviti suze. Kamere su ga pratile dok je polako hodao prema svlačionici. Nije bio poraženi autsajder. Nije bio igrač koji je podbacio u najvažnijem trenutku. Naprotiv, bio je najveća zvijezda cijelog prvenstva, čovjek koji je tjednima oduševljavao svijet i nosio svoju reprezentaciju prema najvećem uspjehu u povijesti.

Ipak, tog srpanjskog dana 1966. nije plakao zbog onoga što je napravio, nego zbog onoga što mu je izmaknulo.

Gotovo 60 godina poslije malo tko će iz prve nabrojiti svih njegovih devet pogodaka na tom Svjetskom prvenstvu. Mnogi neće znati ni protiv koga ih je zabio. Ali fotografiju uplakanog nogometaša na Wembleyju vidjeli su gotovo svi. Ona je nadživjela njegove golove, trofeje i rekorde. A to nije mala stvar kada govorimo o čovjeku kojeg su Pelé, Bobby Charlton i Franz Beckenbauer smatrali jednim od najvećih nogometaša koje je svijet ikada vidio.

Njegovo ime bilo je Eusébio.

Bok uz bok s Peleom

U ljeto 1966. bio je najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, predvodnik portugalske reprezentacije i nova globalna zvijezda nogometa. Te je godine zabio devet golova, odveo Portugal do najvećeg uspjeha u njegovoj dotadašnjoj povijesti i natjerao svijet da o njemu govori s istim poštovanjem kojim se govorilo o Peléu.

No vrijeme je učinilo nešto neobično. Od svih njegovih golova, driblinga i pobjeda najduže je sačuvalo upravo trenutak poraza.

Jer neke igrače pamte po onome što su osvojili. Eusébija pamtimo po tome koliko mu je bilo stalo.

Simbol ere

Rođen 1942. godine u Lourenço Marquesu, današnjem Maputu u Mozambiku, odrastao je daleko od europskih stadiona na kojima će kasnije postati legenda. Djetinjstvo mu nije bilo lako. Otac mu je umro dok je još bio dječak, a nogomet je bio više od igre – bio je izlaz iz siromaštva i prilika za drukčiji život.

Kad ga je Benfica početkom šezdesetih dovela u Lisabon, portugalski nogomet dobio je igrača kakvog nikad prije nije imao. Bio je nevjerojatno brz, fizički moćan, neumoljiv pred golom i sposoban odlučiti utakmicu jednim potezom. U dresu Benfice osvojio je jedanaest naslova prvaka Portugala, pet kupova i Europski kup 1962. godine. Osvojio je i Zlatnu loptu 1965., a desetljećima kasnije ostao je simbol najveće ere lisabonskog velikana.

Pelé je o njemu uvijek govorio s posebnim poštovanjem.

“Eusébio je bio jedan od najvećih igrača koje sam vidio.”

Zanimljivo, ni sam Eusébio nikada nije skrivao koliko se divio Brazilcu.

“Postoji Pelé čovjek i Pelé igrač. A igrati kao Pelé znači igrati kao Bog.”

Jedna od najvećih individualnih predstava ikada

Kada je počelo Svjetsko prvenstvo 1966., Portugal nije bio među favoritima. Brazil je branio naslov, Engleska je igrala pred svojim navijačima, a Njemačka je ponovno bila među glavnim kandidatima za trofej. Portugal se u najavama uglavnom spominjao kao zanimljiv autsajder.

Vrlo brzo postalo je jasno da je svijet podcijenio i reprezentaciju i njezina najboljeg igrača.

Dok je Pelé zbog ozljeda rano napustio turnir, Eusébio je postajao njegovo zaštitno lice. Zabijao je redom i predvodio Portugal prema povijesnom uspjehu. Vrhunac je stigao u četvrtfinalu protiv Sjeverne Koreje.

Portugal je nakon samo 25 minuta gubio 0:3.

Danas takav rezultat na Svjetskom prvenstvu gotovo sigurno znači kraj. Tada je značio početak jedne od najvećih individualnih predstava u povijesti turnira.

Eusébio je zabio četiri gola i praktički sam preokrenuo utakmicu. Portugal je pobijedio 5:3, a svijet je dobio novu nogometnu superzvijezdu. Do kraja prvenstva zabit će ukupno devet pogodaka i završiti kao najbolji strijelac turnira.

Poraz koji ga je slomio

Polufinale protiv Engleske trebalo je biti kruna njegove bajke. Na jednoj strani stajao je Bobby Charlton. Na drugoj Eusébio. Dvojica najboljih igrača prvenstva u izravnom okršaju za finale.

Charlton je te večeri bio sjajan. Zabio je dva gola i odveo Englesku prema najvećem uspjehu u njezinoj povijesti. Eusébio je u završnici iz jedanaesterca smanjio zaostatak, ali više od toga nije mogao. Engleska je pobijedila 2:1 i otišla u finale koje će nekoliko dana kasnije pretvoriti u najveći trenutak svog nogometa.

Godinama poslije Charlton nije zaboravio protivnika kojeg je te večeri pobijedio.

“Bez ikakve sumnje, Eusébio je bio jedan od najboljih igrača protiv kojih sam imao privilegiju igrati.”

Možda je upravo zato fotografija s Wembleyja ostala toliko snažna.

Nije prikazivala poraženog igrača. Prikazivala je najvećeg igrača prvenstva. Čovjeka koji je bio toliko blizu finala da ga je poraz slomio pred očima cijelog svijeta.

Čovjek koji je bio više od nogometa

U desetljećima koja su uslijedila njegovo ime postalo je sinonim za portugalski nogomet. Prije Luísa Figa. Prije Cristiana Ronalda. Prije europskog naslova iz 2016.

José Mourinho jednom je sažeo njegov značaj u jednoj rečenici:

“Cristiano je evolucija, ali Eusébio je bio revolucija.”

A kada je portugalska legenda preminula početkom 2014., Ronaldo se oprostio kratkom porukom koja je obišla svijet.

“Eusébio će zauvijek ostati u našim srcima.”

Možda je upravo u tome tajna njegove veličine. Zabio je više od 700 golova. Osvojio je Zlatnu loptu. Bio je najbolji strijelac Svjetskog prvenstva. Generacije su odrastale gledajući njegove pogotke i slušajući priče o njegovim podvizima.

Ali od svega što je napravio, najduže je preživio jedan trenutak tuge.

Dok su drugi slavili, on je plakao.

I upravo zato, gotovo šest desetljeća poslije, Eusébio nije ostao upamćen samo kao jedan od najvećih nogometaša svih vremena.

Ostao je upamćen kao čovjek. A to je možda i najveća pobjeda koju sportaš može ostvariti.