Prošle su 2 godine strpljenja u Hajduku. Dugovi se rekonsolidiraju, Hajduk je dobio potvrdu samo egzistencijalnog subjekta, a sada je red na nekim rezultatima. U ovom pogledu je bitno tko sjedi/će sjediti na klupi. Jer osoba koja drži konce prve momčadi itekako utječe na daljni razvoj ili sprječavanje agonije. Hajduk iduće sezone mora ići po nekakav rezultat. Ne trofej, ne prvenstvo. Već rezultat. A to je barem 70% bodova u prvenstvu, te jači euro izlazak.

Valorizacija trenerskog učinka
Biti Hajdukov trener nije samo fućkati u zviždaljku, derati se na igrače, držati press konferencije ili ne daj Bože odgovarati na provokacije sa strane. Hajdukov trener je biti prvi među ostalima, osoba koja ima privilegiju voditi prvu momčad za razliku od milijuna Hajdukovaca koji imaju svoje vizije i preslagivanja. Ali svakog od zadnjih 10tak trenera se može valorizirati po mnogim stvarima. Krenit ćemo redom. Od najmanje bitne do one presudne. Sve ćete dobiti u ovom tekstu.

Da bi valorizirali nečiju uspješnost, moramo razumjeti i vremena njihovih djelovanja. Nije isto biti trener Hajduka 2005., 2007., 2009., 2011. i 2013. godine. Miše 2009. je imao najbolju financijsku situaciju, Špaco je imao atmosferu stogodišnjeg slavlja, a Tudor minimalni pritisak rezultata. S druge strane Mišu je podržavala najslabija uprava u povijesti, Špaco je cijelo vrijeme bio samo prijelazno rješenje, a Tudor momčad sastavljenu od pozitivnih igrača sa minimalno iskustva.

Špaco, oličenje profesionalnosti, nogometnog znanja, iskustva i vizije Tudoru bi trebao biti uzor. I recimo broj 3 na speed dial-u. Ne žena, ne tata, ne mama, ne Ivan Leko. Broj 1 bi mu trebao biti Vučević, 2 Vukas, 3 Špaco.... ostali Tudoru trenutno i ne trebaju. Zašto to govorim? Zato što ne želim da postane Miše. Trener velike šanse koji je podlegao svakome i svačemu i izgubio veliku šansu da izgradi veliku trenersku karijeru. Igore želim ti hladnu glavu i komunikaciju sa Špacom. To je lijek kojeg trebaš uzeti. Odmah!

Razina 1: Trenerov potpis
Prepoznati kvalitetu kadra, ugraditi svoju viziju, prilagoditi se modernom nogometu. E, to mogu samo rijetki. U Hajduku je bilo mnogo uspješnim, dosta manje uspješnih, ali i dobar broj onih bez ukusa i mirisa. Pod potpisom mislim Bilićevu prvu uspješnu implementaciju četvorke u zadnjoj liniji 2002. godine, Vulićevih 3-3-3-1 s kojima bi napao i Romu u Splitu te njegov romb sa Kranjčarom na lijevom krilu, Vučevićevo izvrtanje krila (lijevak na jednu, dešnjak na drugu stranu). Dobar pomak je radio i prepoznatljivi Špacin stil opreznog nogometa te njegova pirja. Krstičevićeva trka-taka je bila revolucija u Hajdukovoj igri, a Tudor je tu igru evoluirao u forsiranja posjeda lopte te brzi napad na protivničku polovicu što okomitijim loptama.

Razočarali su Ćiro, trener svih trenera, Ivan Grozni Katalinić te Robert Jarni. Treneri koji su od Hajduka radili bezidejnu i bezokusnu kašu praktički neprobavljivu za bilo koga. Njihova imena bi trebala biti dovoljna garancija za velike stvari, ali u Hajduku su ostavili samo neugodne i loše igre.

Razina 2: Rezultati
Ignorirajmo rijetke šampionske godine. Otkrijmo formulu Hajdučkog ustanka koju pravi trener (s pravom upravom) može napraviti. U redu, koristiti ćemo one manje uspješne sezone, a to su većinom kada je na Poljud sletio Kup. 2003. s Vulićem, 2010. sa Špacom te 2013. sa Tudorom. Te su godine ključne za analizu jer iza njih je Hajduk prolazio u Europi ili barem ostavljao dobar igrački dojam. Roma se tresla 2004. godine, Špaco se plasirao u Euro ligu, a Tudor je uspio proći jedno kolo nakon 2 godina posrtanja na prvoj stepenici.

Pod rezultate vrijedne spomena možemo napomenuti i privremena preuzimanja vodećih mjesta koje su sva 4 u jednim trenucima i držala. No, svaki je posrnuo na svoj način. Vulića su 2003. izbacili loši dani vratara protiv najvećeg rivala, Špacu je smijenila i nepodržala lakoma uprava, a Tudora je usporilo emocionalno pražnjenje nakon borbe sa HNSom.

Na ovoj razini otpada prije svega Vučević koji bi izgubio od svakog autsajdera, a bio ravnopravan sa najjačim protivnicima. Sergije Krešić kao internacionalno pojačanje je također bio rezultatsko razočaranje, nešto kao i Luka Bonačić.

Razina 3: Europa

Tudor je ispao od Dile Gori, bez ispaljenog metka. To možemo pripisati neiskustvu većih razmjera. Miše je odigrao dobru partiju i 1:1 u Slovačkoj protiv Žiline, ali pobjegao prije uzvrata. Krstičević je pobijedio Inter u Milanu. Špaco je ipak najljepša priča od svih. Preokreti protiv Dinama Bukurešt i Uniree te euroligaški bodovi protiv Anderlechta su nešto posebno. Čak dapače, dojam kakav je Hajduk ostavljao protiv AEK-a i Zenit-a u gostima nagovještavali su veliku borbu na Poljudu koju nažalost Špaco nije dočekao.

Euro razočarenja opet možemo pripisati Krasmiru Balakovu koji nije niti priprijetio svom protivniku. Hajduk u 180 minuta protiv Stoke City-a nije napravio niti jednu pravu šansu.

Razina 4: Afirmacije
Od desetak Hajdukovih trenera u top konkurenciji ostaje sve manje. A idući kriterij su afirmacije mladih igrača kao i pojačanja koje su treneri imali u svom kadru. Da nije bilo Špace Hajduk vjerojatno ne bi otkrio i potvrdio Antu Vukušića, Ivana Strinića i Marija Maloču. Miše je potvrdio veličine Nikole Kalinića i Senijada Ibričića. Krstićević je u momčad progurao niz mladih igrača na čelu sa Radoševićem, Andrijaševićem, Caktašem i Kouassijem. Tudor je pokrenuo novi val sa afirmacijom Milovića kao pouzdanog stopera, Vršajevića i Sušića kao Brazilce, Pašalića kao čudo, Bradarića kao veliku nadu i Maglicu kao golgetera.

Netko tko bi na ovoj razini ispao bio bi Ivan Pudar koji je u svom kratkom periodu zakočio mnoge nade, a pri tome nije donio razvoj niti jedne udarne igle svoje momčadi.

Razina 5: Udarci HNS-a kao potvrda kvalitete
Uvijek govorim kada neki trener stane na žulj vodećim strukturama našeg nogometa da je to potvrda kvalitete njegovog rada. Tudor je na konstantnom picku, Krstičević je potjerao više sudaca u drugu ligu nego svi treneri ostalih klubova u 5 sezona skupa. Mišin Kup je predmet istrage za nelegalne stvari. Špaci su u 2 gostovanja zaredom isključili igrača (napadača) bez ikakvog razloga u trenucima kada se prvenstvo prelamamo. Trener koji u bilo kojem trenutku nije bio udaran ispod pojasa ispada da je bio idealno rješenje za protivnike. Veliki indikator za kvalitetu.

U ovoj kategoriji ne ispada nitko, ali je potvrda da su ispadanja trenera u prethodnim kategorijama ispravni u potpunosti.

Razina 6: Podizanje igre na verziju 2.0 i kontinuitet rezultata
Ovdje otpadaju mnogi. U biti gotovo svi. Za Tudora još ima nade. Za to mora ne samo dobro odigrati u Maksmiru već dobiti uvjerljivom igrom. On to zna, mi to znamo. Hajduku treba pravi lider koji neće na uvjerljivu prilagodbu protivnika njegovoj taktici stati i ne napraviti novi pomak. Što se Tudora tiče to znači da se Hajduka čeka što bliže golu i nada se da Sušić, Kouassi ili Jozinović neće napraviti učinkoviti višak prije nego sijevne neka od protivnikovih kontri. Rizik se isplatio i Istri i Lokomotivi i Belupu. U kategoriji ostaju Špaco koji je 2010. zaredao 9 utakmica bez poraza do kraja sezone i napravio dobar preduvjet (čitaj atmosferu) pred buduću euro sezonu. Slično i Vulić 2003. godine koji bi Dinamo pobijedio 4:1 velikim preokretom na Poljudu.

Miše ovdje otpada jer je prebrzo izgubio konce te se više posvećivao igrama za Renu nego svojim igračima. Krstičević je nažalost otpao nakon Vrsaljkove ruke jer nije znao zaustaviti kola koja idu nizbrdo.

Razina 7: Pobjede pred kraj
Jedini trener od svih Hajdukovih unazad 10-tak godina koji je imao igru za pravu stvar je bio Tudor. Preokreti i golovi koje je Hajduk postizao u zadnjim trenucima je dokaz prave kemije koja se odvijala u momčadi prošle jeseni. Hajdukova igra se temeljila na konstantnoj opasnosti pred protivničkim vratima i kao dokaz te ofenzivnije igre je povećanje broja postignutih, primljenih, ali i zarađenih bodova za razliku od prošle sezone. Razočarao sam se kada je Tudor u derbiju protiv Dinama na Poljudu odlučio promijeniti svoju ubojitu koncepciju forsiranjem neke igre sa 3 ili 4 špice. Pobjede i golovi su dolazili isključivo opsesivnim ponašanjem uigranih akcija koje su kako činjenice govore nalazile rupe u protivničkim momčadima u trenucima najmanje koncentracije tj. pred kraj utakmice. Hajduk je s Tudorom bio opasan svih 90+minuta.

Da bi Tudor bio pravi trener razine 7, mora proći razinu 6. Dakle, veliki skalp za završetak sezone sa nekim pozitivnim završetkom. Jedino Tudor ima tu kvalitetu više od svih prethodnika s kojom možemo očekivati nešto više. A preduvjet toga je pobjeda protiv Dinama.