Van Gaal je u toj utakmici doista ispremiješao momčad, stavivši Daleya Blinda za jednog od stopera, Dirka Kuyta na stražnji lijevi bok, Georginija Wijnalduma uz Nigela de Jonga u defenzivni dio veznog reda, a umjesto suspendiranog Robina van Persieja nije uveo Klaasa-Jana Huntelaara nego Jeremaina Lensa. Povrh svega, nakon što je Nizozemska uspješno neutralizirala frenetični Čile, ubacio je s klupe Leroya Fera i Memphisa Depaya i upravo su ta dvojica postigli pogotke za pobjedu 2-0 i prvo mjesto u skupini.

Sve to – maksimalni učinak, deset postignutih golova i demoliranje svjetskih prvaka Španjolaca u procesu – ostvario je s formacijom koju neki možda točnije zovu 3-4-1-2, ali se on sam i gotovo svi u domovini na nju referiraju kao 5-3-2. I to s takvim, dobrim dijelom poluanonimnim ili mladim igračima. Čovjek bi stvarno pomislio da ima čarobni (ili kako je to jednom rekao Davor Šuker – zlatni) 'štapić'.

Kad je Louis van Gaal uoči SP-a počeo pričati o mogućnosti da upotrijebi taj sustav, javnost je reagirala u konsternaciji. Johan Cruyff, njegov zakleti neprijatelj, smjesta se izjasnio protiv; čelnici nogometnog saveza (KNVB) izrazili su negodovanje i postojale su čak spekulacije u medijima da bi izbornik mogao dobiti otkaz neposredno prije turnira, ali njegov status, ugled i trofeji su ga spasili od tako radikalnih mjera. No nije imao ni najmanju namjeru popustiti.

'Takav sam kakav sam: samouvjeren, arogantan, dominantan, iskren, marljiv i inovativan', jednom je rekao Van Gaal. Nizozemski novinari kažu da ne postoji javna osoba u zemlji koja je arogantnija od njega, jer da čovjek naprosto vjeruje kako nitko na svijetu ne zna više o nogometu od njega. I takav je bio oduvijek.

Kao igrač druge Ajaxove momčadi tvrdio je da je bolji od najboljeg igrača prve – naravno, Johana Cruyffa. Nikad nije odigrao ni minute za Ajax. Kad je 1991., nakon par sezona kao pomoćnik Leu Beenhakkeru, promoviran u trenera, rekao je čelnicima kluba: 'Čestitam, dobili ste najboljeg trenera na svijetu!'.

I nije bila samo arogancija u pitanju, on je doista vjerovao u to. Činjenica je da je u šest godina na klupi kluba (između ostaloga) osvojio i Kup UEFA i Ligu prvaka, te još jednom igrao u finalu najelitnijeg kontinentalnog natjecanja. Činjenica je i da je kasnije osvojio još hrpu trofeja s Barcelonom i Bayernom, pa čak i nizozemski naslov s AZ Alkmaarom, svugdje mijenjajući sustav i pristup igri, stvarajući igrače. Jedina mrlja (i to poveća) na njegovoj trenerskoj karijeri je prvi mandat nizozemskog izbornika, od 2000. do 2002., kad se nije uspio kvalificirati za SP.

Kad se priča o nogometu, Nizozemci su veliki filozofi.

Vjerojatno se nigdje na svijetu o nekoj igri loptom ne raspravlja na tako apstraktan i teoretski način. Naslijeđe je to 'totalnog nogometa' (totaalvoetbal) po kojemu se nacija proslavila u 1960-ima i 1970-ima, a koji je – kako je to prikazao David Winner u sjajnoj knjizi 'Brilliant Orange' – nastao u sklopu šire društvene transformacije i umjetničkih pokreta u tim godinama. Postoji kultni 'intelektualno nogometni' magazin Hard Gras i niz internetskih stranica kao što je 11tegen11 koje o nogometu pišu na način koji je u mnogim drugim zemljama nezamisliv, ali i mainstream mediji poput dnevnih novina imaju kolumniste čije pisanje potiče na malo dublje razmišljanje.

U jednima od njih, De Telegraafu, Johan Cruyff ima svoju kolumnu i u njoj kritizira Van Gaala. 'Rezultati su dobri, ali sada moramo početi igrati dobar nogomet', napisao je prije nekoliko dana. On nikad nije odustao od ideje da je atraktivan, napadački nogomet svojevrsna 'moralna obveza' Nizozemaca.

I Cruyff i Van Gaal sljedbenici su filozofije totalnog nogometa i legendarnog trenera Rinusa Michelsa. No postoji fundamentalna razlika u njihovim interpretacijama: dok je kod prvog središnja vrijednost individualac, kod drugog je to kolektiv. Cruyff igrače prvenstveno shvaća kao ljude i naglašava važnost improvizacije unutar sustava, a Van Gaal u njima vidi brojeve, odnosno kotačiće u svom 'mehaniziranom' poimanju nogometa. Sukob je to dva svijeta, dvije škole koje Nizozemci zovu 'Cruijffianen' i 'Van Gaalisten' i već dugi niz godina napeto prate prepucavanja između dvaju tabora.

Konkretno, na terenu je vidljiva najveća razlika između dva pristupa. Kod Van Gaala postoje točno određena pravila i ograničenja u kretanju igrača. Primjerice, veznjak se nikad ne smije naći ispred krila i zauzimati mu prostor u koji može utrčati s loptom, nego mora služiti kao potpora napadačima i opcija za dodavanje kako bi se brzo i efikasno promijenila strana preko koje se napada. Također, ispred obrane uvijek mora biti specijalizirani defenzivni vezni – bilo da se radilo o 'razbijaču' ili duboko povučenom playmakeru – koji se u svakom trenutku može spustiti među stopere.

To u praksi znači da je Van Gaal ukinuo ono što je po Cruyffu i Cruyffovcima sama bit totalnog nogometa: slobodno rotiranje pozicija. Međutim, današnji nizozemski izbornik svejedno zahtijeva veliku fleksibilnost od svojih igrača, samo što to radi u drugom sustavu.

Kad je prije dvije godine po drugi put u ruke dobio Oranje, od njega se zahtijevalo da vrati formaciju 4-3-3 nakon ere Berta van Marwijka koju mnogi smatraju najvećom nacionalnom nogometnom sramotom – pa čak i unatoč tome što je reprezentacija u njoj stigla sve do finala SP-a 2010. Takozvani 'Double Pacman' vezni red s dvojicom razbijača i pretjerano agresivna igra nauštrb atrakcije bili su previše za probaviti za estetski osjetljiv nizozemski duh.

Van Gaal je s 4-3-3 lako prošao kvalifikacije, ali onda ga je ozljeda ključnog igrača natjerala da promjeni pristup. Kevin Strootman bio je apsolutno najvažniji za održivost sustava, kao najsvestraniji i momčadi: snažan, brz, izdržljiv, ali i vrlo učinkovit s loptom u nogama, predstavljao je najjaču kariku između obrane i napada. Nizozemci nemaju adekvatnu zamjenu za njega.

No izbornik je vidio kako je Ronald Koeman s Feyenoordom igrao u formaciji 5-3-2 i shvatio da bi to moglo biti rješenje njegovog problema. Pozvao je trojicu Koemanovih središnjih braniča: Stefana de Vrija, Bruna Martinsa Indija i Terencea Kongola, iako je Ron Vlaar iz Aston Ville (također bivši igrač Feyenoorda) bliže početnom sastavu od ovog posljednjeg. Još jedan član roterdamskog kluba je bočni branič Daryl Janmaat, dok s druge strane operira Ajaxov Daley Blind (sin bivšeg reprezentativca Dannyja), koji može zaigrati i kao defenzivni vezni i, kao što smo vidjeli protiv Čilea, jedan od stopera.

Ispred njih su još uvijek destruktivac Nigel De Jong te već netko koga odabere za Strootmanovu zamjenu (najčešće Jonathan de Guzman). Prednji trojac čine 'desetka' Wesley Sneijder te Arjen Robben i Robin van Persie u ulogama napadača koji se izvlače na krilo. Oni su oslobođeni velikog dijela defenzivne odgovornosti, jer ostatak momčadi radi za njih: središnji braniči pružaju veću stabilnost, a bočni braniči preuzimaju ulogu krila u građenju napada. Protiv Španjolske smo vidjeli 'vanjske' stopere Martinsa Indija i De Vrija kako markiraju Iniestu i Silvu vrlo visoko kad god bi ušli u sredinu, dok bi De Jong ostajao kao pomoć Vlaaru. Rezultat je izrazito fleksibilni sustav, koji se iz 5-3-2 pretvara u 3-4-1-2 ili u 4-3-3. Različite opcije s klupe donose dodatnu raznovrsnost.

Međutim, glavna je promjena u tome što Nizozemska svime time zapravo 'premošćuje' vezni red u kojemu naprosto nema klasnih igrača osim Sneijdera, koji je vremenom izgubio svestranost i defenzivne navike. To znači da ne može više diktirati svoju igru i dominirati – posjed lopte, nekoć ključna kategorija u Van Gaalovom poimanju igre, sada više nije nešto što Oranje želi. Postotak posjeda o tome najbolje govori: 36 protiv Španjolske, 50 protiv Australije i 32 protiv Čilea.

Rezultati su zasad fantastični, ali Nizozemska je postala kontraška momčad. Na Cruyffov užas.

No Van Gaala uopće ne dira to što velika imena misle ili govore o njemu, a to je puno puta dokazao. Primjerice, kad je u Bayernu imao problema s napadačem Lucom Tonijem... 'Želio mi je jasno dati do znanja da neće podnositi igrače koji se ponašaju kao zvijezde', ispričao je Talijan tabloidu Bild. 'Nije ga bilo briga za imena jer, kako je rekao, ima muda da izbaci svakoga. Onda mi je to doslovno demonstrirao skinuvši gaće... Nikad nisam doživio nešto slično, bilo je zastrašujuće.'

Toni nije precizirao što ga je toliko potreslo pri pogledu na Van Gaalov 'alat', ali vjerojatno je ta nebrojeno puta prepričana anegdota nagnala Robbena na onu izjavu o zlatnom 'štapiću' s početka teksta. A kad su izborniku prenijeli što je njegov nogometaš rekao, nije ga to nimalo zbunilo. 'Ne znam...', odvratio je. 'Truus [njegova supruga] mi nikad nije rekla nešto takvo!'