Postoje nogometaši koji se pamte po golovima. Postoje oni koji se pamte po trofejima. Postoje oni čije ime postane statistika, oni koji ostanu na zidovima stadiona, u starim novinama, na požutjelim fotografijama i u pričama koje stariji ljudi prepričavaju mlađima kao dokaz da je nekad sve bilo ljepše i čišće.

A onda postoji Matthias Sindelar. Čovjek koji je u Austriji postao više od nogometaša.

Bio je simbol Beča između dva rata, grada kavana, glazbe, inteligencije, ironije, siromaštva, aristokratskih sjena i radničkih tribina. Bio je igrač koji se nije doimao kao sportaš nego kao pjesnik zalutao na travnjak. Zvali su ga 'Papirnati' jer je bio mršav, krhak, gotovo proziran, kao da ga ozbiljan stoper može slomiti jednim startom. Ali nitko ga nije mogao uhvatiti.

Sindelar nije igrao nogomet snagom. Igrao ga je duhom. Bježao je iz duela prije nego što bi duel nastao. Primao je loptu kao da mu dolazi poznanica, ne kao predmet koji treba ukrotiti. Driblao je bez nasilja. Dodavao je bez žurbe. Zabijao je kao čovjek koji se ispričava golmanu jer je morao dovršiti šalu.

U Austriji su ga zvali Mozartom nogometa. I to nije bila samo lijepa metafora.

Sindelar je pripadao vremenu u kojem je nogomet još mogao izgledati kao umjetnost, a ne kao industrija. Bio je najveće ime austrijskog Wunderteama, reprezentacije koja je početkom tridesetih igrala nogomet toliko moderan, brz i inteligentan da su je smatrali jednom od najboljih na svijetu. Bila je to momčad koja je mogla osvojiti sve, možda i Svjetsko prvenstvo 1934., ali je ostala bez krune.

A onda je došlo nešto puno gore od poraza. Došao je nacizam. Došao je Anschluss. Došlo je vrijeme u kojem talent više nije bio samo talent, nego potencijalna propaganda.

I Sindelar, čovjek koji je cijelog života bježao od grubih stopera, našao se pred najgrubljom silom 20. stoljeća.

Dječak iz siromaštva koji je postao princ Beča

Matthias Sindelar rođen je 1903. u Kozlovu, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, a kao dijete je s obitelji stigao u Beč. Bio je sin siromašne obitelji, dijete radničkog Favoritena, kvarta u kojem se nogomet nije igrao zato što je bio romantičan, nego zato što je bio bijeg.

Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Kao i tolika djeca tog vremena, Sindelar je prerano upoznao svijet bez zaštite. Odrastao je na ulici, u gradu koji je nakon raspada carstva pokušavao shvatiti što je ostalo od njegove nekadašnje veličine.

Na prašnjavim bečkim igralištima počeo je stvarati vlastiti jezik.

Nije imao tijelo klasičnog napadača. Nije imao masu, nije imao brutalnost, nije imao izgled čovjeka koji će dominirati protivnicima. Imao je nešto drugo: Ravnotežu, maštu, osjećaj za prostor i ono najrjeđe - sposobnost da uspori utakmicu dok svi oko njega paničare.

U Austriji Beč postao je ikona.

Austria Wien nije bila običan klub. Bila je klub građanskog Beča, intelektualaca, umjetnika, židovske publike, ljudi koji su u nogometu vidjeli nešto više od sudara tijela. Sindelar je savršeno pripadao tom svijetu. Bio je njegov princ bez krune.

Austria je s njim osvajala trofeje, ali važnije od trofeja bilo je ono što je predstavljao. Sindelar je bio nogometni stil. Bio je ideja da se igra može igrati pametnije, ljepše i suptilnije. Da se protivnika ne mora pregaziti da bi ga se pobijedilo. Dovoljno ga je prevariti, namamiti, pustiti da pogriješi i onda mu nestati.

Wunderteam koji je igrao nogomet iz budućnosti

Austrija je početkom tridesetih imala reprezentaciju koja je izgledala kao najava budućnosti. Zvali su je Wunderteam.

Vodio ju je Hugo Meisl, jedan od najvažnijih nogometnih mislilaca svog vremena, čovjek koji je razumio da nogomet nije samo snaga nego organizacija, tempo, prostor i ritam. U vremenu kad se igra još razvijala, Meislova Austrija igrala je nogomet koji će mnogi kasnije prepoznati kao prethodnika velikih modernih ideja. A u središtu svega bio je Sindelar.

Bio je lažna devetka prije nego što je nogomet izmislio taj pojam za široku publiku. Povlačio se iz napada, otvarao prostor, razigravao druge, vraćao se po loptu, nestajao iz vida stoperima i pojavljivao se ondje gdje ga nitko ne očekuje. Nije bio samo strijelac. Bio je dirigent.

Austrija je u tom razdoblju razbijala protivnike. Pobijedila je Škotsku 5:0, Njemačku 6:0 i 5:0, Švicarsku 8:1, Mađarsku 8:2. Igrala je nogomet koji je bio istodobno brz i mekan, precizan i poetičan.

Za mnoge je bila najbolja reprezentacija Europe. Možda i svijeta. Ali najveće momčadi ne pamte se uvijek po tome koliko su bile dobre.

Ponekad se pamte po tome kako su izgubile. Na Svjetskom prvenstvu 1934. Austrija je stigla kao jedan od favorita. U polufinalu ju je čekala Italija Benita Mussolinija, domaćin turnira i reprezentacija iza koje je stajao režim koji je sport koristio kao dokaz fašističke snage.

Italija je pobijedila 1:0.

Austrijanci su se žalili na suđenje, na grubost, na atmosferu i na osjećaj da protiv domaćina nisu igrali samo protiv jedanaestorice nogometaša. Wunderteam je ostao bez finala. Italija je postala svjetski prvak, Mussolini je dobio propagandni trijumf, a Sindelar i Austrija ostali su s osjećajem da im je ukradena najveća prilika.

Četiri godine kasnije više neće biti ni Austrije.

Dan kad je Austrija nestala

U ožujku 1938. nacistička Njemačka anektirala je Austriju. Anschluss nije bio samo politički događaj. Bio je kraj jednog svijeta. Austrija je nestala kao država, a s njom i njezina reprezentacija. Nogometaši koji su do jučer nosili austrijski dres sada su trebali postati dio Velike Njemačke i igrati za Hitlerov Reich. Za nacističku propagandu to je bilo savršeno.

Njemačka je dobila priliku prisvojiti austrijski nogometni genij. Wunderteam nije osvojio svijet, ali je imao ugled, stil i igrače koje je Europa poštovala. Ako ih se priključi Njemačkoj, režim dobiva ne samo kvalitetu nego i simbol: Austrija nije poražena, Austrija se radosno utopila u Reichu. Problem je bio u tome što Matthias Sindelar nije izgledao kao čovjek spreman glumiti sreću.

U travnju 1938. u Beču je odigrana utakmica koja je službeno trebala biti prijateljski oproštaj Austrije od vlastite reprezentacije. U stvarnosti je bila politička predstava. Austrija protiv Njemačke. Jedna posljednja utakmica prije nego što austrijski nogomet nestane u njemačkom sustavu. Atmosfera je bila zatrovana simbolima.

Nacističke zastave, novi poredak, publika koja zna da gleda nešto što više nije samo sport. Postoje priče da je od Austrijanaca traženo da ne ponize Njemačku, da utakmica mora završiti mirno, možda neriješeno, bez provokacije. Kao i kod svih velikih legendi, detalji su se godinama miješali s mitom, ali ono što se dogodilo na terenu ostalo je dovoljno snažno.

Austrija je pobijedila 2:0. A prvi gol zabio je Sindelar.

Ples pred nacistima

Prije gola je, prema legendi, Sindelar promašivao šanse gotovo teatralno. Kao da se igra s utakmicom, s protivnikom, s publikom i s novom vlašću koja je htjela kontrolirati svaki kadar. A onda je zabio. Nakon pogotka otrčao je prema svečanoj loži u kojoj su sjedili nacistički dužnosnici i ondje slavio.

Ne skromno. Ne neutralno. Nego prkosno. Plesao je pred njima.

To je slika zbog koje je Sindelar postao legenda veća od nogometa. Ne zato što je riječ o najvažnijem golu karijere, nego zato što je u tom trenutku izgledalo kao da cijeli nestali Beč, cijela Austrija koja se nije htjela pokoriti, pleše u njegovim mršavim nogama pred ljudima koji su mislili da mogu prisvojiti sve.

Austrija je dobila 2:0. Drugi gol zabio je Karl Sesta. Na papiru, bila je to prijateljska utakmica. U stvarnosti, bila je to posljednja nogometna pobuna jedne zemlje koja je upravo izgubila ime.

Nacistička Njemačka htjela je Sindelara u svojoj reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo 1938. u Francuskoj. Bio bi savršen dodatak. Najbolji Austrijanac u službi Reicha. Mozart nogometa pod kukastim križem. Sindelar je odbio.

Službeno se pozivao na godine i ozljede. Imao je 35 godina, nije bio mlad, tijelo je osjećalo karijeru. Ali malo tko je vjerovao da je to cijela istina. Nije htio igrati za Njemačku. Nije htio obući dres režima koji je progutao njegovu zemlju i njegov grad. U vremenu kad odbijanje nije bilo samo sportska odluka, to je bilo opasno.

Klub koji je režim prezirao

Sindelar nije bio političar. Nije bio vođa otpora. Nije pisao manifeste, nije držao govore, nije vodio organizacije ni pokrete. Bio je nogometaš, čovjek kavana, terena i svlačionica. Ali njegov svijet bio je duboko nepoželjan nacističkom poretku.

Austria Beč imala je snažnu židovsku povijest i publiku. Mnogi ljudi iz kluba bili su Židovi ili protivnici nacizma. Nakon Anschlussa klub je brutalno očišćen. Židovski dužnosnici i članovi izbačeni su, mnogi su morali bježati, neki su završili u logorima. Bečki nogomet, nekad prostor kozmopolitskog grada, pretvoren je u još jedan instrument režima.

Sindelar je navodno ostao blizak ljudima koje je režim progonio. Kupio je kafić od židovskog vlasnika Leopolda Drillla, što je kasnije otvorilo pitanja i različita tumačenja. Jedni su u tome vidjeli oportunizam, drugi pokušaj da mu pomogne u okolnostima u kojima su Židovi ionako bili prisiljeni prodavati imovinu. Kao i kod mnogo toga u toj priči, istina je ostala zamućena vremenom.

Ali jedno je bilo jasno: Sindelar nije bio nacistički heroj kakvog je režim želio. Bio je previše bečki, previše individualan, previše vezan uz stari svijet i previše neuhvatljiv. I kao igrač i kao simbol. Gestapo ga je pratio. Njegovo ime našlo se u bilješkama. Vlasti su znale da je popularan, da ima težinu, da ga ljudi vole. U totalitarnim sustavima popularnost uvijek može postati opasnost ako nije pod kontrolom. Sindelar je bio čovjek kojeg se nije moglo lako kontrolirati.

Smrt koja je postala austrijska rana

Dana 23. siječnja 1939. Matthias Sindelar pronađen je mrtav u svom stanu u Beču. Uz njega je bila njegova partnerica Camilla Castagnola, koja je također umrla. Službeni uzrok bila je trovanje ugljičnim monoksidom, najvjerojatnije zbog neispravne peći ili dimnjaka. Imao je 35 godina. Austrija je izgubila najvećeg nogometaša. Ali gotovo odmah počele su sumnje.

Je li to bila nesreća? Samoubojstvo? Ubojstvo? Je li Gestapo imao veze s njegovom smrću? Je li Sindelar bio preopasan kao simbol neposluha? Ili su ljudi, slomljeni nestankom Austrije i vlastitog svijeta, u njegovoj smrti tražili politički smisao jer obična nesreća nije mogla podnijeti težinu njegove legende? Odgovor nikad nije potpuno pronađen. Upravo zato priča živi.

Jer Sindelarova smrt ima sve elemente filmske tragedije: Genij, okupirana zemlja, odbijanje režima, prkosni ples, tajna policija, ljubav, stan, plin, mlado tijelo koje je prestalo disati i narod koji u smrti svog najvećeg nogometaša vidi smrt vlastite slobode.

Na njegovom pogrebu okupile su se tisuće ljudi.

Beč je ispratio čovjeka koji je bio mnogo više od sportaša. Ljudi nisu oplakivali samo centarfora. Oplakivali su vrijeme. Oplakivali su grad koji je nestajao. Oplakivali su Austriju koja više nije smjela biti Austrija.

Papirnati koji se nije slomio na terenu

Sindelarov nadimak 'Papirnati' uvijek je bio pomalo varljiv. Na terenu je izgledao krhko, ali nije bio slab. Njegova krhkost bila je maska. Protivnici su mislili da će ga slomiti, a on bi im nestao. Režim je mislio da ga može iskoristiti, a on je odbio. Povijest ga je pokušala pretvoriti u fusnotu, a on je postao mit.

Njegova veličina nije samo u tome što je znao igrati. Nije samo u tome što je bio genij Austrije Beč, vođa Wunderteama i igrač kojeg su zvali Mozartom nogometa. Njegova veličina je u tome što je u najgorem trenutku europske povijesti ostao neuklopiv.

Nije to bila herojska priča s jasnim početkom i krajem. Nije bio vojnik otpora s puškom u ruci. Nije bio politički vođa. Nije spasio narod. Nije zaustavio nacizam. Nije mogao.

Ali je učinio ono što je mogao. Nije im dao da ga pretvore u ukras. Nije im dao da njegov talent izgleda kao njihov dokaz. Nije im dao da Mozart nogometa svira za režim koji je svijet pretvarao u groblje.

Epilog: Nogometaš koji je ostao slobodan u neslobodnom vremenu

Matthias Sindelar nikad nije igrao na Svjetskom prvenstvu 1938. Austrija nije igrala jer više nije postojala. Njezini najbolji igrači trebali su postati Nijemci, barem na papiru, barem u protokolu, barem u propagandi. Nogomet je, kao i sve drugo, morao služiti novom poretku. Sindelar nije pristao. Zato njegova priča toliko boli.

Jer nije riječ samo o izgubljenom nogometašu, nego o izgubljenoj mogućnosti. O Austriji koja je mogla imati još jedno veliko prvenstvo. O Wunderteamu koji je mogao dobiti posljednji čin. O igraču koji je mogao ostati zapamćen samo po driblinzima, asistencijama i golovima, ali ga je povijest gurnula u priču o nacizmu, smrti i nestanku jedne zemlje.

U normalnom svijetu Matthias Sindelar bio bi samo najveći austrijski nogometaš svih vremena. U njegovom svijetu to nije bilo dovoljno. Morao je postati simbol.

Danas, kad govorimo o njemu, ne govorimo samo o igraču koji je igrao kao glazba. Govorimo o čovjeku koji je živio u vremenu kad je i šutnja mogla biti stav, a odbijanje dresa politički čin. Govorimo o nogometašu koji je pred nacističkom ložom slavio kao da još postoji Austrija koja se ne da pokoriti.

Možda je zato njegova smrt ostala toliko teško objašnjiva. Jer ljudi nisu htjeli prihvatiti da takva priča može završiti običnom nesrećom. Za nekoga tko je igrao kao bajka i umro u najmračnijem poglavlju Europe, stvarnost je bila premala. Trebala je misterij.

Ali možda je prava istina jednostavnija i strašnija. Matthias Sindelar nije morao umrijeti kao žrtva zavjere da bi bio žrtva svog vremena. Dovoljno je bilo to što je rođen kao umjetnik u stoljeću koje je od ljudi tražilo da budu poslušnici.

Dovoljno je bilo to što je bio nogometaš koji je htio igrati, a završio pred režimom koji je od igre tražio pokornost. Dovoljno je bilo to što je bio 'Papirnati', a nije se savio. Bio je Mozart nogometa. I odbio je svirati za Hitlera.