Kao dvije najlošije generacije ocijenjene su one 2002. i 2004., a naš je analitičar Malcolm00 objasnio zašto su ovakve usporedbe često i nepravedne:

'Uvijek je zanimljivo analizirati i uspoređivati različite generacije i njihove uspjehe i neuspjehe. Međutim, veoma je teško kod hrvatske nogometne reprezentacije s jedne strane staviti generaciju 98., a s druge strane sve ostale jer će se zbog povijesno-brončanog uspjeha prvo spomenuti odmah po halo efektu učiniti uspješnijima od svih ostalih.

Smatram takvo razmišljanje pogrešnim zbog pogrešnih uzoraka za analizu. Naime, jedno je igrati veliko natjecanje, a drugo kvalifikacije i prijateljske utakmice. Svi znamo da je Schmeichel imao svoje prste u plasmanu naših na SP 98., što implicira da niti velikani Šuker, Boban, Asanović, Prosinečki, Bokšić itd. nisu baš bili superiorni u usporedbi prema svojim protivnicima, a također i u prijateljskim utakmicama iz toga doba nismo igrali protiv velikana nogometne karte svijeta. Prijateljske utakmice prije odlaska u Vittel odigrali smo protiv Poljske (pobjeda), Slovačke (PORAZ), Irana (pobjeda) i tadašnjih poluamatera Australije (visoka pobjeda), iz čega se može iščitati da smo odigrali s reprezentacijama koje nisu bile previše uspješne.

Nakon toga došlo je i to famozno prvenstvo, a tamo vrijede potpuna drukčija psihološka i ina pravila, a ta je reprezentacija bila zagrijana za najveće stvari. Nije teklo lako! Najlakše je sada gledati rezultat, ali lijepo smo protiv Jamajke zabili prvi gol iz akcije koja je propala nebrojeno puta do tada, Prosinečki se proslavio golom-ubacivanjem, Šuker je spasio protiv Japana, Asanović simulirao protiv Rumunja, Worns je dobio crveni za Njemačku itd. Ovim putem ne želim minorizirati najveći uspjeh našeg nogometa jer sam iznimno ponosan na te predivne dane, ali želim ukazati da nisu baš ni ti igrači koji se smatraju superiornijima od ostalih generacija sve vrlo lako pobjeđivali.

Ista se generacija također nije uspjela plasirati na slijedeće veliko natjecanje 2000., a što se tiče prijateljskih utakmica, igrali smo u tom periodu protiv Danske, Grčke, Italije, Španjolske, Njemačke, Austrije, Slovačke i Francuske dva puta, te smo upisali jednu pobjedu (Austrija), četiri remija i čak pet poraza!!! Slatko.

Novija vremena…

Reprezentacija je živnula za velike uspjehe tek dolaskom Slavena Bilića i njegovom gotovo savršenom 2007. godinom u kojoj je proglašen drugim najboljim izbornikom svijeta. Savršene kvalifikacije ispred Engleza i Rusa te jedina mrlja koju bi najveći kritičari izvukli jest poraz u prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske 0:3. Euro je počeo savršeno; devet bodova u skupini i jedna od najefikasnijih reprezentacija turnira. Horor-utakmica u Beču bila je dovoljna da se danas ne priča toliko o toj generaciji (koja je poprilično identična današnjoj), a čak je i Bilić kasnije javno rekao da je očekivao finale.

2010. smo propustili prvenstvo, a tada je Engleska zeznula nas, dok smo 2012. ponovno bili zanimljivi na velikom natjecanju. Nismo prošli skupinu, naravno, ali smo protiv dva finalista dotičnog turnira pružili prilično dobre partije i ostavili dobar dojam. Jedina mana je što se pamti statistika, a ona kaže da smo otišli kući nakon grupne faze. Neki će reći da smo se branili protiv Španjolske, a ne gledaju da je ta ista Španjolska igrala na SP 2010. protiv svih bunkera i zabila 7 golova u 8 utakmica, a nije briljirala niti gol razlikom na Euru 2012., tako smatram da su Vatreni bili dobri.

Što bi bilo da Turci nisu zabili gol 2008.? Kakav bi rasplet bio da je Rakitić zabio Španjolcima 2012.? Je li Worns zaslužio crveni karton 98.? Zašto je Srna promašio penal 2006.? Na neka pitanja ne treba niti davati odgovor, a neka pitanja s odgovorom trebaju pričekati. Uključujući i ono koliko je dobra ova reprezentacija…'