Kralj se vratio na Stamford Bridge. The Special One postao je The Special Two, isukao mač i u prvom obraćanju podanicima obznanio: 'Ja sam sada jedan od vas'. Crni oblaci nadvili su se nad Manchester, a zemljom zavladali strepnja i strah. Istovremeno, narod je u desecima tisuća pohrlio na Camp Nou da bi svjedočio ustoličenju hrabrog, mladog viteza koji je izdaleka došao među Hobite u katalonski Shire i položio zakletvu Prvom među jednakima: 'Srce me je dovelo ovamo', rekao je. 'Najbolji na svijetu je ovdje. Oduvijek sam sanjao da mu se pridružim, moj zadatak je pomoći mu da ostane broj jedan.'

I jedno i drugo samo su nagovještaji onoga što slijedi, poput trosekundnih isječaka iz nove sezone na samom kraju stare. Da je nogomet epska fantasy franšiza poput 'Gospodara prstenova' ili 'Igre prijestolja' – što, u neku, ruku, već doista i jest – neki viralni YouTube foršpan za novi sequel ili sezonu blockbustera sadržavao bi ove dvije scene.

Kao i onu s Pepom Guardiolom koji u dobrovoljnom izgnanstvu na kraju svijeta osedlava bijelog konja i kreće put Allianz Arene; Bernabeu i Etihad drhtali bi od iščekivanja novog vladara, vojske plaćenika okupljale bi se na Parku Prinčeva i u Kneževini, a na dvoru Starog Trafforda, u Teatru snova, stari kralj Sir Alex bio bi prikazan kako vapi: 'Dovedite mi najboljeg sina Glasgowa da me naslijedi!'.

Preko svega toga, u tom bi imaginarnom foršpanu dramatični muški glas s besprijekornim oksfordskim naglaskom recitirao stihove iz pjesme 'The Passing of Arthur' koju je napisao Alfred, Lord Tennyson: 'The old order changeth, yielding place to new / And God fulfils himself in many ways / Lest one good custom should corrupt the world'. A na kraju, uz scene navijačkih koreografija, konfeta, cvijeća i srebrnih pehara dodao bi još: 'Pray for my soul. More things are wrought by prayer than this world dreams of.'

Samo šest vladarskih kuća bit će dovoljno bogato i snažno da se u novoj sezoni upusti u igru za europsko prijestolje: Real Madrid, Barcelona, Chelsea, United, City i Bayern. Od tih šest, pet će ih ući u novu sezonu s novim kraljem – samo će Shire zadržati starog, iako mu je i Veliki Narančasti Čarobnjak Johan Cruyff preporučio da se povuče.

Ostali će pokušati – bilo novcem, bilo vizijom – dospjeti što dalje i čekati čudo. Među njima – nekoć slavni suvereni Piemonta i Lombardije, uspavani div s Emirata, srčani žuto-crni odred pod zapovjedništvom Sir Jürgena od Westfalena, Nazguli iz zemalja nepoznatog i zastrašujućeg Divljeg istoka... Vjera i molitva zasad su njihovo najjače oružje u bitci koju su predodređeni izgubiti.

2013./14. je po mnogočemu je novi početak za nogomet. Toliko toga se mijenja, ali osnovna postavka ove Igre prijestolja ostaje ista – čak i čišće izražena nego ikad ranije. Nema puno smisla raspravljati o tome koja je liga i čiji nogomet najbolji, jer ne živimo više u doba velikih carstava: nacionalni nogometi potisnuti su u drugi plan, a budućnost pripada nekolicini vladarskih kuća, odnosno superklubova s globalnom privlačnošću.

Neki će vas ljudi pokušati zašamarati natrag u stvarnost, tvrdeći da nogomet nije puno više od igre u kojoj 22 čovjeka trče za loptom, a dvojica se s ruba terena deru na njih. Bilo bi šteta da im se priklonite, jer nogomet je – pogotovo danas – puno više od toga.

Riječima Sir Roryja Smitha od The Timesa: 'Doba nacionalne države je gotovo, a počela je era individualnih citadela, pozlaćenih tvrđava koje grade milijarderi od Herkulovih stupova do Kaspijskog jezera'.

Vjerovali ili ne, i on je pisao samo o nogometu.