Ne znam koliko se još smijemo žaliti, ali slažem se s Thomasom Tuchelom. To je emotivan trenutak kada se tijekom himne povežete s igračima.

Ono što je ovdje doista upečatljivo jest koliko su fotografi nevjerojatno blizu. Uvijek imam osjećaj kao da me taj golemi objektiv fotografira s udaljenosti od jednog centimetra i snima mi dlačice u nosu.

Vjerujem da postoje bolja rješenja. I zbog igrača, kako bi mogli uspostaviti povezanost sa stručnim stožerom. Oni vide pjevamo li himnu, koliko smo emotivni ili ih motiviramo nakon što himna završi.

Nakon toga slijedi još jedan pljesak navijača, a ja ispred sebe vidim samo fotografe. Toliko je ljudi nagurano u neposrednoj blizini da zapravo ne možete ništa vidjeti.'