Bio je to gol koji nije trebao ući. I možda baš zato nikad neće izaći iz pamćenja svih onih koji su od ranog jutra, bilo pospani, mamurni ili svježe naspavani, iščekivali ovaj kultni dvoboj iz Ibarakija 2002. godine.

Hrvatska je protiv Italije stajala kao umorna generacija između dvije ere. Bronca iz Francuske već je bila uspomena, a nova reprezentacija još nije znala može li biti velika. Nakon poraza od Meksika malo je tko vjerovao da Jozićeva momčad može srušiti moćne i favorizirane Talijane na čelu s Maldinijem, Nestom, Tottijem, Vierijem i Buffonom.

A onda se pojavio on.

Milan Rapaić. Miki.

Posljednji pravi romantik

Nogometaš kojeg nikad nisi mogao do kraja objasniti. Ni trenerima, ni statistikama, ni taktikama. Čovjek koji je izgledao kao da nogomet igra iz gušta, a ne iz obveze. Jedan od posljednjih pravih romantika hrvatskog nogometa. Igrač zbog kojeg si dolazio ranije na stadion jer si znao da bi mogao napraviti nešto što nitko drugi ne bi ni pokušao.

Takvi igrači obično ne traju dugo u modernom nogometu. Previše su svoji. Previše nepredvidivi. Ali zato ostanu zauvijek u ljudima.

Rapaić je bio upravo takav.

Niko Kranjčar jednom je za njega rekao da je bio “igrač zbog kojeg si dolazio na stadion”. U toj jednoj rečenici zapravo stane cijela Mikijeva karijera.

“Kad bi Miki imao loptu, svi bi čekali što će napraviti. Nikad nisi znao hoće li driblati trojicu, pucati iz nemogućeg kuta ili pokušati nešto što nitko normalan ne bi pokušao.”

U Splitu se i danas prepričavaju njegove utakmice kao gradske legende. Priče o driblinzima zbog kojih su ljudi ustajali sa stolica, o potezima koji nisu imali smisla, ali su nekako uvijek završavali aplauzom. Na Poljudu ga nisu voljeli samo zato što je bio dobar. Voljeli su ga jer je igrao nogomet kako su ga ljudi zamišljali kao djeca.

Slobodno. Bez straha.

Igrač kakav više ne postoji

Na Poljudu se i danas prepričavaju njegove “lude” minute, potezi koji su prkosili logici i trenuci kad je izgledao kao klinac koji igra balun iza zgrade, a ne profesionalac pod reflektorima. Jednom je protiv Varteksa u nekoliko sekundi izbacio pola obrane, stao na loptu, provocirao protivnike i asistirao kao da se igra prijateljska utakmica na školskom igralištu.

Publika nije slavila samo golove. Slavila je njegovu drskost. Jer Miki nije igrao nogomet da ne pogriješi. Igor Tudor godinama poslije govorio je da je Rapaić bio igrač koji nije poznavao kalkulaciju.

“Takvi igrači danas gotovo više ne postoje.”

U tome je zapravo bila njegova najveća vrijednost. Dok je nogomet početkom 2000-ih postajao sve sterilniji i ozbiljniji, Miki je ostao stari tip igrača. Boem. Romantik. Čovjek koji je mogao nestati 70 minuta, a onda jednim potezom riješiti utakmicu.

Treneri su ga obožavali i ludjeli zbog njega u isto vrijeme.

“Mogao si mu objašnjavati taktiku sat vremena, a onda bi na utakmici napravio potpuno nešto svoje. I najčešće bi ispalo genijalno”, pričali su njegovi bivši suigrači.

Takav je bio i protiv Italije.

Trenutak instinkta

Talijani su tog jutra djelovali nedodirljivo. Vieri je zabio za vodstvo i činilo se da će Hrvatska još jednom ostati kratka protiv velike reprezentacije. Razlika u kvaliteti bila je ogromna. Na jednoj strani stroj. Na drugoj reprezentacija koja je još tražila vlastiti identitet nakon Francuske.

Ali ta utakmica nije željela biti normalna.

Bila je puna nervoze, grubih startova, poništenih pogodaka i osjećaja da se nešto čudno kuha u zraku. Talijani su bili bijesni na suđenje, utakmica je polako tonula u kaos.

Sudac Graham Poll poništavao je Talijanima golove, nervoza je rasla iz minute u minutu, a Hrvatska se tvrdoglavo odbijala predati. U zraku se osjećalo da bi jedan trenutak mogao promijeniti sve.

Jozićevi igrači igrali su na granici mogućnosti, a milijuni ljudi kod kuće već su odavno zaboravili koje je doba dana zapravo.

Kad je Olić zabio za 1:1 i krenuo se boriti s vlastitim dresom od sreće, Hrvatska je ponovno počela vjerovati.

A onda je došla 76. minuta.

Lopta je nakon niza odbijanaca od Nike Kovača došla prema Rapaiću. Nije imao vremena razmišljati. Nije bilo prostora za idealan udarac ni savršenu tehniku. Bio je to trenutak instinkta. Jedan od onih trenutaka koje igrači poput njega osjećaju prije nego što ih vide.

Miki je samo ispružio nogu.

Lopta je dotaknula Panuccija taman toliko da potpuno prevari Buffona i u nestvarnom luku završi u mreži.

Muk. Pa eksplozija.

I onda kadar koji je ostao vječan.

Christian Panucci stoji nekoliko sekundi nepomično, gleda prema golu i ne vjeruje što se upravo dogodilo. A Božo Sušec kroz delirij prijenosa izgovara rečenicu koja će postati dio hrvatske sportske povijesti:

“Ljuti se, ljuti, moj Panucci.”

Čista emocija

Tog jutra i dana slavila je cijela Hrvatska.

Kafići puni ljudi koji su zaboravili na posao. Automobili koji trube kroz gradove. Zastave na balkonima. Klinci koji trče po ulicama i glume Rapaića. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka kad se činilo da svi dišu isto.

Dario Šimić kasnije je govorio kako je upravo ta pobjeda pokazala karakter tadašnje reprezentacije.

“Protiv Italije smo igrali bez straha. To je bila utakmica u kojoj smo ponovno osjetili koliko vrijedimo.”

Ali možda je baš Rapaić najbolje predstavljao tu momčad. Hrvatska tada nije bila savršena reprezentacija. Bila je tvrdoglava, emotivna i nepredvidiva. Baš kao i Miki.

I premda Hrvatska na kraju nije prošla skupinu, pobjeda protiv Italije ostala je veća od mnogih uspjeha koji su došli poslije.

Jer neke utakmice ne ostanu zbog trofeja.

Ostanu zbog osjećaja.

A Rapaić je taj osjećaj, čista emocija. Od samih početaka njegove nogometne karijere. Nešto drugačije, igrač s posebnom aurom i karizmom.

Simbol vremena

U Perugiji su ga obožavali gotovo jednako kao u Splitu. Talijani su u njemu vidjeli ono što često najviše cijene — nogometnog romantika. Igrača koji može nestati pola utakmice, a onda jednim potezom napraviti nešto zbog čega publika dolazi na stadion.

Jedan talijanski novinar tada je napisao:

“Rapaić možda nije bio savršen nogometaš, ali bio je savršen za publiku.”

Govorili su da je živio kao boem, igrao kao umjetnik i razmišljao kao dječak koji još uvijek igra na ulici.

Možda zato njegov gol Italiji nikad nije bio samo gol.

Bio je simbol jednog vremena. Posljednji veliki bljesak generacije koja je pokušavala pronaći novu priču nakon Francuske. Trenutak kad je Hrvatska ponovno osjetila da može srušiti velike. I dokaz da nogomet ponekad najljepše priče piše upravo preko onih koji nikad nisu bili savršeni. Ipak, nogomet rijetko dopušta savršene završetke.

Sve ono veliko što je Hrvatska napravila protiv Italije nekoliko dana poslije prosula je protiv Ekvadora. Poraz u Yokohami poslao je Jozićevu reprezentaciju kući već nakon prvog kruga. Umjesto nastavka euforije stigla je tišina i razočaranje.

Ali vrijeme je toj utakmici napravilo ono što često napravi najvećim sportskim pričama. Odvojilo je osjećaj od rezultata.

Danas se malo tko prvo sjeti Ekvadora. Malo tko pamti tablicu te skupine ili način na koji je Hrvatska ispala. Ali gotovo svi pamte Mikija, Buffona, Panuccija i ono rano jutro kad je jedna lopta nekako završila u talijanskoj mreži.

Jer savršeni igrači zabijaju očekivane golove.

A Miki Rapaić zabijao je one koje pamtiš cijeli život. Zato se Mikija i danas pamti drugačije.

Ne kao savršenog igrača. Nego kao jednog od rijetkih velikih nogometnih mangupa kojeg je Hrvatska istinski voljela.