Veliku karijeru jednog od najboljih hrvatskih nogometaša 21. stoljeća zauvijek je obilježio transfer iz Dinama u Hajduk 2005. godine.

Kranjčar, kapetan i zaštitno lice zagrebačkoga kluba je, nakon sukoba s tadašnjim klupskim vodstvom na čijem čelu je bio Zdravko Mamić, šokantno prešao u splitski Hajduk u kojem su ga dočekale tisuće navijača. O tome, a i o brojnim drugim temama Kranjčar je govorio u podcastu 'Karijera u retrovizoru'.

'Meni Dinamo nije bio samo klub. Dinamo je bio moj drugi dom. Imao sam privilegij gledati treninge, znao sam svaki kutak tog stadiona i preko noći mi je to bilo oduzeto. Postojao je inat i želja da ljudima otvorim oči što se događa u klubu koji volim. Taj doček u Splitu bio je impozantno i predivno sjećanje jer su postojali ljudi koji su mi u tom trenutku pružili ruku, ali je bila i nelagoda. Prvi put obući Hajdukov dres sigurno nije nešto što sam sanjao kao dijete. Sanjao sam ostati u Dinamu doživotno. Okolnosti su bile takve da se to nije dogodilo i danas sam na tu odluku jako ponosan', rekao je Niko.

Jedna od tema bilo je pozivanje u hrvatsku reprezentaciju od strane oca Zlatka Kranjčara, pokojne legende hrvatskog nogometa. Niko je u to vrijeme bio pod strašnim pritiskom javnosti što nije bilo lako dečku od 20 godina.

'Mogu reći da mi je bilo užasno teško. Sam sebi sam stavljao pritisak vjerojatno tri puta veći nego što je to normalno u nogometu jer sam prije svega želio olakšati tati. Tata mi je bio najveći uzor što se nogometa tiče i najviše sam strepio za njegov uspjeh i rezultat. To je pritisak koji nikome ne želiš. Privilegij je igrati za hrvatsku reprezentaciju, ali da li mi je bilo lakše nakon što je otišao? Bilo mi je tisuću puta lakše', priznao je Kranjčar.