Problem je što Varaždin nije izgledao kao izoliran loš dan. Bio je nastavak onoga što se dogodilo protiv Pafosa: Hajduk je ponovno djelovao prazno, nesigurno i bez jasnog odgovora kada je utakmica krenula u pogrešnom smjeru. Domaćinu nije trebala savršena izvedba. Pričekao je Hajdukove pogreške, iskoristio manjak koncentracije i pobijedio 2:1, dok je Marko Livaja u završnici propustio jedanaesterac za izjednačenje.

Zato se pitanje više ne može svesti samo na formaciju ili jedan pogrešan potez trenera. Što se trenutačno događa s Hajdukovom svlačionicom? Je li momčad samo potresena ciparskim slomom ili su Pafos i Varaždin pokazali njezino stvarno stanje?

Garcia nije jedini krivac, ali trener prvi podnosi račun

Gonzalo Garcia ne može biti isključivi krivac za sve što se dogodilo. Ne može umjesto igrača dobiti duel, odigrati jednostavno dodavanje, komunicirati pri obrambenoj reakciji niti izvesti jedanaesterac. Dio varaždinskih problema nije nastao zbog komplicirane taktike, nego zbog individualnih pogrešaka, manjka koncentracije i odluka koje ozbiljni profesionalci moraju donositi sami.

Nogomet nije računalna igra u kojoj trener s klupe upravlja svakim pokretom. Momčad mora imati unutarnju inteligenciju. Kada se linije povuku preduboko, netko na terenu mora tražiti izlazak. Kada nestane energije, netko mora prvi ući u duel. Kada zavlada panika, netko mora stati na loptu i vratiti suigračima osjećaj da još uvijek upravljaju utakmicom.

U Hajduku se takav glas trenutačno ne čuje dovoljno glasno.

Ipak, trener u nogometu uvijek prvi odgovara kada kola krenu nizbrdo. Garcia bira sastav, određuje pristup, dijeli uloge i priprema momčad za psihološke zahtjeve utakmice. Ako se nakon 2:0 s Poljuda Hajduk na Cipru povukao i odrekao vlastite igre, dio odgovornosti mora pripasti čovjeku koji je takvu momčad poslao na teren.

Ako se nakon toga u Varaždinu nije vidjela ni reakcija ni jasna ideja, pritisak na njega logično raste.

Potezi za koje javnost teško pronalazi zajedničku nit

Garcia ima puno pravo skrivati razloge svojih odluka. On svakodnevno prati treninge, zna tko je fizički spreman, tko nosi manju ozljedu, tko najbolje reagira na njegove zahtjeve i kakvi su odnosi unutar svlačionice.

Ali kada rezultat postoji, neobične odluke nazivaju se hrabrošću. Kada rezultata nema, postaju nelogičnosti koje traže objašnjenje.

Zašto je 17-godišnji Adam Huram započeo europski uzvrat na Cipru, jednu od najtežih utakmica početka sezone, a samo nekoliko dana poslije protiv Varaždina nije dobio ni minute? Je li procijenjeno da može izdržati psihološki teret Pafosa, ali ne može pomoći u prvenstvenoj utakmici? Ili je Garcia njegovim izostavljanjem neizravno priznao da je ciparska odluka bila pogrešna?

Zašto je Šutalo dobio minutažu protiv Pafosa, a u Varaždinu nije bio među rješenjima kojima je trener pokušao preokrenuti utakmicu? Zašto je Niko Sigur bio dovoljno spreman za zahtjevan ulazak na Cipru, ali je nekoliko dana poslije procijenjen umornim za Varaždin?

Za svako od tih pitanja može postojati potpuno racionalan odgovor. Garcia ih možda ima i nije ih dužan sve iznijeti u javnost. Trener mora štititi zdravstvene podatke, odnose u momčadi i odluke koje bi njihovim javnim obrazlaganjem mogle dodatno narušiti autoritet pojedinaca.

Sve bi to bilo mnogo lakše prihvatiti kada bi rezultat i igra potvrđivali da trener vidi širu sliku. Trenutačno je ne potvrđuju.

Je li svlačionica izgubila povjerenje u njega?

Nema dokaza da je Hajdukova svlačionica okrenula leđa Garciji i bilo bi neodgovorno takvo što tvrditi. Ali govor tijela, izostanak reakcije i način na koji momčad izgleda kada se početni plan raspadne otvaraju legitimno pitanje: vjeruju li igrači još uvijek potpuno u ono što rade?

Povjerenje se ne gubi samo otvorenim sukobom. Ponekad nestaje tiho, kroz trenutke u kojima igrač više ne izvodi trenerovu ideju s punim uvjerenjem, kroz nesigurnost pri svakom rizičnijem dodavanju ili kroz pogled prema klupi čim protivnik poremeti pripremljeni plan.

Hajduk je protiv Pafosa izgledao kao momčad koja se boji izgubiti stečenu prednost. Protiv Varaždina djelovao je kao momčad koja još nije preboljela način na koji ju je izgubila. To može biti samo kratkotrajni psihološki udarac, ali može biti i znak da veza između ideje s klupe i njezine provedbe na terenu više nije dovoljno čvrsta.

Upravo će Vilnius ponuditi prvi ozbiljan odgovor.

Ima li Hajduk vođu kada Livaja ne riješi utakmicu?

Marko Livaja godinama je bio mnogo više od najboljeg igrača. Bio je Hajdukov sustav, izlaz iz pritiska, završnica i emocionalni oslonac momčadi. Kada ne bi bilo jasnog rješenja, lopta bi se predala njemu i čekao bi se potez koji mijenja utakmicu.

Protiv Varaždina krenuo je od prve minute, ali njegov povratak u početni sastav nije automatski riješio Hajdukove probleme. Momčad nije postala brža, povezanija ni opasnija samo zato što je Livaja bio na terenu. U završnici je dobio priliku spasiti barem bod, ali nije realizirao jedanaesterac.

To nije razlog da se odgovornost ponovno potpuno prebaci na njega. Jedan promašeni jedanaesterac ne briše godine u kojima je nosio momčad. Ali otkriva problem: Hajduk još uvijek nema dovoljno igrača koji mogu preuzeti utakmicu kada Livaja ne uspije.

Sve što se posljednjih tjedana događalo oko njegova statusa vjerojatno je ostavilo trag. Trenerove odluke, javne rasprave o tome mora li počinjati utakmice i stalno pretvaranje odnosa Garcia – Livaja u referendum stvaraju buku koju svlačionica ne može potpuno ignorirati.

Ne treba izmišljati sukob ni dijeliti momčad na tabore bez ikakvih dokaza. Međutim, klub mora što prije pronaći ravnotežu u kojoj će Livaja biti važan dio sustava, ali ne i njegov jedini smisao. Hajduku ne treba pobjednik zamišljenog rata između trenera i najboljeg igrača. Potrebna mu je funkcionalna momčad.

Postoji li plan B ili samo nova imena?

Garcia je protiv Varaždina pokušao reagirati promjenama, ali plan B nije samo izmjena nekoliko igrača. Plan B znači da momčad može promijeniti način izlaska iz pritiska, visinu obrambene linije, intenzitet presinga ili raspored u napadu, a da pritom ne izgubi strukturu.

Hajduk trenutačno takvu prilagodljivost ne pokazuje. Kada prvotna ideja uspije, kao u prvoj utakmici protiv Pafosa, može izgledati moderno, hrabro i vrlo dobro. Kada suparnik poremeti taj plan, momčad se prebrzo raspadne na pojedince.

Upravo je to područje na kojem Garcia mora pokazati najveći napredak. Nije dovoljno objasniti da su primljeni ‘jeftini golovi’ i da bi bez njih Hajduk pobijedio. Jeftini golovi nisu nesreća koja dolazi izvana; često su rezultat nedostatka komunikacije, koncentracije i sigurnosti koju momčad mora izgraditi kroz rad. Nakon poraza trener je upravo takve pogotke izdvojio kao ključ utakmice.

Igrači pritom ne mogu čekati da svaki problem riješi sljedeća izmjena. Trener priprema planove, ali oni na terenu moraju znati prepoznati trenutak i prilagoditi se bez čekanja poluvremena.

Hoće li Graf stati iza Garcije ako Vilnius donese novi pad?

Utakmicu protiv Žalgirisa nije potrebno unaprijed proglasiti Garcijinom službenom posljednjom prilikom. Klub koji ozbiljno planira sezonu ne bi smio mijenjati trenera nakon svakog emocionalnog udara niti odluke donositi prema raspoloženju javnosti dan nakon poraza.

Ali bilo bi jednako naivno tvrditi da Vilnius nije prijelomna točka.

Novi europski neuspjeh nakon ispadanja od Pafosa, uz loš ulazak u prvenstvo, stvorio bi krizu koju više ne bi bilo moguće objasniti samo umorom i nesretnim okolnostima. Tada bi sportski direktor Robert Graf morao odlučiti vjeruje li još uvijek projektu koji je postavio i vidi li u svakodnevnom radu dovoljno razloga da zaštiti trenera.

Hoće li stati iza Garcije i nakon mogućeg novog udarca? To će ovisiti o mnogo više stvari od konačnog rezultata: načinu na koji momčad bude izgledala, reakciji igrača, intenzitetu, disciplini i dojmu vjeruju li oni još u trenerovu ideju.

Graf je odgovoran za sportsku strukturu, pa bi smjena trenera ujedno bila i priznanje da je njegov projekt vrlo rano došao do zida. Zbog toga je logično očekivati da će Garciji pokušati dati zaštitu i vrijeme. Međutim, u nogometu upravo trener često postane žrtva kada klub mora zaustaviti kola koja idu nizbrdo, čak i kada nije jedini koji ih je pokrenuo.

To možda nije potpuno pravedno, ali je stvarnost tog posla.

Vilnius je ispit cijelog Hajduka

Žalgiris zato nije samo Garcijin ispit. To je test svlačionice, sportskog vodstva i cijelog projekta.

Trener mora pokazati da zna izvući momčad iz emocionalnog pada, pojednostaviti joj zadatke i vratiti vjeru u igru. Igrači moraju dokazati da nisu skupina koja čeka da je Livaja spasi ili da joj klupa objasni svaku situaciju. Netko na terenu mora preuzeti odgovornost, povisiti glas i povesti ostale kada se pojavi prvi problem.

A Graf mora odlučiti hoće li rezultat u Vilniusu promatrati kao jedan korak u procesu ili kao trenutak nakon kojeg taj proces više nema dovoljno vjerodostojnosti.

Garcia nije isključivi krivac za ono što se događa. Dio odgovornosti pripada igračima koji moraju pokazati više karaktera, koncentracije i samostalnosti. Dio pripada sportskom vodstvu koje je sastavljalo kadar i određivalo pravac. Dio pripada i okolnostima te teškom psihološkom udarcu s Cipra.

Ali trener će, kao i uvijek, prvi morati platiti račun ako se niz nastavi. Vilnius zato neće nužno biti njegova posljednja utakmica. Ali vrlo lako može postati večer nakon koje će se više govoriti o njegovu nasljedniku nego o njegovu planu.