Naravno. Bilo je riječi i o Hajduku i danima koje je proveo trenirajući nogomet kao dječak za Bile.

'Trenirao sam u Hajduku dvije godine. Mislim da nema djeteta koje nije pokušalo igrati za Hajduk. Vjerojatno mi je nešto i ostalo od toga što sam tada naučio. U nekom trenu sam ozlijedio nogu pa sam prestao trenirati. U čemu sam bio dobar? U slušanju trenera…', prisjetio se Ivano.

'Nije to bilo kao danas, nismo na treningu puno igrali. Bilo je to najviše lupanje lopte o zid. Radili smo to sat vremena. Trener bi nam znao reći da se ne pomičemo s mjesta i točno udaramo loptu u zid da nam se vrati. Kad bismo to svladali, onda smo mogli ići na druge stvari. To su osnove, koje su dosadne vježbe u koje moraš uložiti energiju, ali moraš ih svladati, kako u nogometu, tako i u rukometu'., izjavio je Balić koji pamti jeda zanimljivi detalj. 

'Prvu utakmicu na Poljudu sam pogledao s ocem, odveo me. Hajduk – Dinamo 0-4. Bila je to 1984. i 1985. godina. Ali ne idem baš često na stadion, čak ni u kafić pogledati utakmicu. Više volim doma na miru to sve gledati, udobnije je. Općenito, moja ekipa iz kvarta nije išla puno na utakmice, više smo igrali na ulici na male branke', rekao je Balić.