Dinamo treba priznati jednu stvar, istu onu koja je jedini razlog za zadovoljstvo – ostvaruju pobjede! Osim te gole činjenice, sve ostalo su redom razlozi za brigu. Osim Halilovića, koji je 'pustio nogu' i pokazao dio svoje magije…

Napadači su pokazali sada već kronični problem sa zabijanjem golova – prvom aktivnosti zbog koje su na terenu. I dok Soudani i Ferandes još i nekim potezima mogu podići publiku na noge, jer se vidno ističu kako tehničkom kvalitetom tako i fizičkom moći, Duje Čop često izgleda kao onaj momak iz američkih filmova koji je došao na maturalni ples bez pratilje. Često sam i u 'ničijoj zemlji', Duje ne samo da nije uspio zabiti protiv Dragovoljca (a šansi je bilo!), nego su često njegove kretnje i potezi bili jednostavno – nelogični.

Da nije bilo Šimunića, kojem je vjerojatno oko 60. minute dosadilo gledati nesposobnost njegovih ofenzivnih suigrača da zabiju gol, utakmica protiv Dragovoljca mogla je završiti i 0:0.

Ne treba dvojiti da je Dinamo bio momčad koja je apsolutno gospodarila terenom, sabila dragovoljce u 'žestoki bunker', ali toj momčadi kronično nedostaju tri stvari, koje su sve redom i više nego jasno pokazali u ovoj utakmici: prva, kretanje bez lopte, zbog kojeg ne mogu razvući zgusnute obrane; druga, koncentracija i ozbiljnost u završnici; treća, brza tranzicija, zbog nedostatka koje kontranapadi u kojima imaju i po nekoliko igrača više od obrane, završavaju individualnim akcijama umjesto smislenim proigravanjima u prostor.

Dok se ti problemi ne riješe, a u Europi Dinamo neće igrati protiv Dragovoljca, epilog te avanture kao da je već napisan. A da se Dinamo ne bi našao zajedno sa 'sviscem', zaključan u danu koji se ponavlja, generalne (a bome i jedine) probe utakmice su domaće lige, gdje se momčadi kakva je danas bila Dragovoljac moraju pobijediti s 5-6 pogodaka razlike. Onako kako to u svojim ligama, gdje je kvalitativna razlika ista, čine Bayern, Barcelona i svi ostali…