Rezultat od 2:2 nakon 90 minuta, odnosno pobjeda 3:2 u produžecima, možda će se pamtiti kao veliki Dinamov povratak, osobito zato što je hrvatski prvak do 74. minute gubio s 0:2, a zatim u razmaku od samo četiri minute pogocima Diona Drene Belje i Lukasa Kačavende izborio produžetke, a sjajnim golom Morisa Valinčića i pobjedu. No, takva završnica ne smije potisnuti ono što se događalo tijekom većeg dijela regularnog vremena.

Dinamo nije protiv Thuna izgledao kao momčad kojoj nedostaje samo malo sreće ili realizacije, nego kao skup igrača koji još uvijek nema dovoljno jasno organizirane mehanizme presinga, napredovanja kroz sredinu i stvaranja viška u posljednjoj trećini, zbog čega je do povratka stigao tek nakon crvenog kartona Marca Bürkija, događaja koji je potpuno promijenio odnos snaga i od utakmice napravio nešto bitno drukčije od onoga što smo gledali u prvih 65 minuta.

Problemi kao i u prvoj utakmici

Najveći problem Dinama bio je to što se obrazac iz prve utakmice ponovio i na Maksimiru, premda više nije bilo umjetne trave, gostujućeg ambijenta ni sezonske premijere kao mogućih objašnjenja.

Momčad Marija Kovačevića imala je loptu, ali nije kontrolirala utakmicu. Pokušavala je visoko pritiskati, ali nije kontrolirala prostor iza prve linije presinga. Podizala je bekove, ali bez dovoljno dobre zaštite izgubljenog posjeda. Zbog toga je Thun, premda je završio 90 minuta s nekih 23 posto posjeda i 111 uspješnih dodavanja, imao je tri udarca u okvir, dok je Dinamo u istom periodu imao četiri, i to nakon crvenog kartona.

Za dolazak pred Filipovića, koji sasvim očito nije trajno rješenje za Dinamo koji ima europske ambicije, često mu nije bilo potrebno ništa složenije od osvajanja jedne lopte, okomitog dodavanja i pravodobnog napada prostora iza Dinamovih veznjaka.

Već je prvi pogodak u četvrtoj minuti sadržavao gotovo sve ono što je u Dinamovoj igri bilo pogrešno. Josip Mišić izgubio je loptu u sredini, Thun je odmah napao neorganiziranu obranu, a jednostavna lopta kroz kazneni prostor pronašla je Brightona Labeaua na drugoj strani.

Dinamova momčad nakon izgubljene lopte nije imala ni dovoljno pritiska na njezina novog vlasnika ni pravilno posloženu posljednju liniju, pa je Thun jednom jednostavnom tranzicijom izbacio praktički cijelu strukturu domaćina.

Umjesto dokaza kvalitete doživjeli su šok

Drugi pogodak, koji je Bürki postigao glavom nakon prekida u 22. minuti, dodatno je ogolio Dinamove probleme. Miha Zajc je prethodno napravio prekršaj i dobio rani žuti karton, a Dinamo je nakon ubačaja ponovno djelovao pasivno i izgubio ključni zračni duel na drugoj vratnici.

U trenutku kada se očekivalo da će momčad s bitno većim individualnim kapacitetom postupno nametnuti svoju kvalitetu, domaćin je već bio u zaostatku od dva pogotka protiv suparnika koji nije morao konstruirati kompleksne napade, nego je kažnjavao elementarne pogreške u posjedu, obrambenoj tranziciji i branjenju prekida.

Posjed koji je Dinamo imao pritom je bio gotovo potpuno sterilan. Nakon pola sata imao je 67 posto lopte, ali samo dva udarca i nijedan u okvir, što dovoljno dobro opisuje razliku između posjeda lopte i upravljanja utakmicom. Dinamovi stoperi i Mišić mogli su razmjenjivati dodavanja ispred Thunova bloka, ali čim bi lopta trebala ući u prostor između linija, napad bi usporio ili završio tehničkom pogreškom, izgubljenim duelom ili predvidljivim širenjem prema boku.

Posebno je problematično izgledao vezni red. Na poluvremenu su Mišić, Zajc i Gabriel Vidović zajedno su dobili samo pet od 14 duela, a upravo se tu nalazi jedan od razloga zbog kojih Dinamo nije mogao uspostaviti kontinuirani pritisak.

Momčad ne smije ovisiti o jednom igraču

Zajc je pritom postao najbolja ilustracija Dinamove ovisnosti o individualnim rješenjima. U prvoj utakmici spasio je momčad sjajnim udarcem u 86. minuti, a i na Maksimiru se od njega očekivalo da nekim dodavanjem, udarcem izvana ili prekidom ponovno proizvede trenutak koji će zamijeniti ono što momčad nije uspijevala stvoriti sustavom.

Individualni bljesak može riješiti pojedinu utakmicu, ali ne može predstavljati održivu napadačku strategiju za klub kojem Dinamovog budžeta. Protiv Thuna i sličnih ekipa Dinamo ne smije biti napadački ovisan o tome hoće li 33-godišnjak bljesnuti na krilu samo zato jer se zove Mislav Oršić, ili hoće li veznjak pogoditi s dvadesetak metara. Moraju postojati ponovljivi obrasci kojima će kvalitetom i strukturom kontinuirano stvarati prilike.

Jednako je teško razumjeti i ravnotežu na lijevoj strani. Bruno Goda bio je daleko od razine potrebne za utakmicu ovakve važnosti, griješio je u posjedu, morao je prekršajem zaustavljati kontre, a nakon jedne izgubljene lopte Thun je ponovno zaprijetio.

Kada bek ne može konstantno donijeti ni sigurnost u izgradnji napada ni kvalitetno preklapanje, posao lijevog krila postaje znatno teži, a Mislav Oršić, koji više nema volumen i eksplozivnost iz svojih najboljih sezona, ostajao je bez podrške i morao tražiti rješenja iz statičnih situacija.

Zamjene su se dokazale, ali one nisu razlog pobjede

Zato nije slučajno što je Dinamo izgledao življe tek nakon promjena. Goda je ostao u svlačionici, a zamijenio ga je Perez Vinlöf, dok su u 57. minuti Oršić, Vidović i Lisica izašli, a ušli Arber Hoxha, Fran Topić i Lukas Kačavenda.

Dinamo je time dobio više brzine, vertikalnosti i agresivnosti bez lopte, ali čak ni tada ne treba izmišljati priču prema kojoj je Kovačević taktičkim zahvatom samostalno preokrenuo utakmicu. Ključni trenutak dogodio se u 64. minuti, kada je Kačavenda krenuo prema golu, a kapetan Thuna Bürki ga srušio. Nakon VAR provjere prvotni žuti pretvoren je u izravni crveni karton i kompletna geometrija utakmice promijenila se u Dinamovu korist.

Od tog trenutka Thun više nije mogao na isti način zatvarati sredinu, pritiskati Dinamove veznjake i prijetiti u tranziciji, dok je domaćin mogao podići bekove i veznjake bez jednakog rizika iza lopte. Beljo je u 74. minuti konačno pobjegao obrani i glavom smanjio rezultat, a samo četiri minute poslije Topićev korner Kačavenda je pretvorio u izjednačenje. Topić je u 84. minuti pogodio vratnicu, a četiri minute kasnije vratar Steffen obranio mu je udarac iz neposredne blizine nakon akcije koju je povlačenjem iz obrane pokrenuo Vinlöf.

Kovačević zaslužuje pohvalu što su igrači koje je uveo promijenili energiju utakmice, međutim, trener ne smije izjednačenje nakon crvenog kartona koristiti kao dokaz da je početni plan bio dobar. Do trenutka u kojem je Thun ostao s desetoricom Dinamo je bio u ozbiljnoj opasnosti da pred punim Maksimirom ispadne od momčadi koja je za stvaranje prednosti trebala tek disciplinu, jednostavnost i čekanje domaćih pogrešaka.

Dinamo se vratio iz mrtvih i pokazao karakter, što nije nevažno, ali razlika u budžetu i individualnoj kvaliteti postala je vidljiva tek kada je Thun ostao s igračem manje. To je pokazatelj da je i dalje nejasno kakav je uopće projekt ovaj Dinamo. Momčad s ovakvim ambicijama se ne smije oslanjati na greške protivnika i individualne bljeskove kako bi preživjeli daljnju fazu kvalifikacija Lige prvaka.