Postoje Svjetska prvenstava koja se pamte po golovima. Postoje ona koja se pamte po taktičkim inovacijama, po povijesnim pobjedama, po momentima koji redefiniraju što je sport u stanju pružiti. A postoje ona koja se pamte po osjećaju, po nekoj kolektivnoj emociji koja nadilazi rezultate i statistike i ostaje kao kulturni talog u sjećanju generacija. Italija 1990. je takvo Svjetsko prvenstvo.

Za Engleze posebno, ali zapravo za cijeli svijet koji je pratio prvenstvo tog ljeta. Glazba pod utjecajem Nina Rote, Pavarotti i Nessun Dorma koja odjekuje stadionom, prvi zajednički nastup Tri Tenora.

Sjećanje na Italiju te godine nosi među ljudima specifičnu melankoliju, kao što nose samo ona iskustva koja su bila prekrasna i bolna istovremeno. I usred svega toga, usred Gascoigneovih poteza, Schillacijevih golova, postoji jedan sasvim drukčiji moment. Intimniji te na jedan perverzan način najljudskiji od svega što se te godine dogodilo na nekom travnjaku.

Engleska je tražila naslov

Gary Lineker nije bio netko tko se treba predstavljati. Zlatna kopačka s Mundijala 1986. u Meksiku. Karijera koja je prošla kroz Leicester, Everton, Barcelona, Tottenham.

Brz, efikasan, s instinktom za gol koji je izgledao napredno u usporedbi s napadačima svog doba. Bio je nezaustavljiv u kaznenom prostoru, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, sa sposobnošću završavanja prilike koja je izgledala kao mehanička.

Bobby Robson, izbornik Engleske, gradio je mnogo toga oko Linekera. 1990. je bila šansa: nova generacija, Gascoigne koji sazrijeva, Platt koji ulazi s klupe i mijenja tijek susreta, Beardsley iza Linekera. Na papiru, dobra momčad.

Nemirna noć

Noć prije utakmice protiv Irske, Lineker se nije osjećao dobro. Probavne smetnje, bol u trbuhu, nemirna noć. Vrsta nelagode koja, u svakodnevnom životu, znači ostanak doma uz čaj i čekanje da to prođe uz pokoji trk na školjku.

Lineker nije rekao nikome. Nije rekao Robsonu. Nije rekao liječniku reprezentacije. Nije rekao suigračima. 'Nisam rekao ništa jer sam htio igrati. Bio sam bolestan, ali htio sam biti na terenu.', rekao je Lineker u godinama poslije. To je odluka koja je, u devetoj minuti utakmice, izgledala potpuno ispravno.

Deveta minuta. Engleska napada, lopta ide prema kaznenom prostoru, Lineker se pozicionira, dodiruje ju, i šalje u mrežu. 1:0 Engleska. Lineker diže ruku, suigrači ga grle, Cagliarijem odjekuju uzvici engleskih navijača koji su stigli u velikom broju. Na trenutak, sve je zaboravljeno. Adrenalin je moćan lijek. Tijelo koje je sat prije bilo u nevolji sada je fokusirano isključivo na utakmicu, na kretanje, na pozicioniranje.

Lineker je izgledao normalno. Lineker je izgledao dobro. Lineker je trčao, pozicionirao se, tražio loptu. Prvih 45 minuta prošlo je bez daljnjih incidenata. Poluvrijeme. Svlačionica. Robson govori. Lineker sjedi i zna da nešto nije u redu, ali prešutno se nada da će proći. Nije prošlo.

Ono što se ne može kontrolirati

Šezdeset minuta. Negdje oko te minute, ni Lineker nije bio siguran točno kada, u kasnijim intervjuima je uvijek govorio 'otprilike petnaest minuta u drugom poluvremenu', počeli su grčevi. Ozbiljni grčevi, ona vrsta koja ne daje mnogo upozorenja.

Lineker je trčao prema lopti i pokušao je uklizati na loptu što je za njega bila neobično. 'Išao sam uklizati, što je za mene neobično. Protegnuo sam se, i onda sam se — opustio.' Opustio. Eufemizam koji se u engleskom jeziku može koristiti za mnoge stvari, ali koji ovdje ima samo jedno značenje. Lineker je izvršio nuždu tijekom igre.

Ostao je na tlu. Nije bio ozlijeđen, nije ga boljela noga. Ležao je na travnjaku stadiona, pred 35.000 gledatelja u publici i milijunima ispred televizijskih ekrana diljem svijeta, i znao je točno što se upravo dogodilo. 'Sjedio sam tamo na tlu i sve je bilo tu, posvuda' rekao je kasnije, s ravnomjernošću čovjeka koji je godinama imao vremena pomiriti se s tom situacijom.

Spas u obliku kiše

Cagliari je te noći bio pod oblacima, i u jednom od onih prekrasnih ironičnih poklona koje život ponekad pruža bez razloga, počela je padati kiša. Razrijedila je sve što je trebalo biti razrijeđeno i pružila Linekeru ono malo prostora za manevar što ga je trebao. 'Bio sam jako sretan što je kišilo te noći,' rekao je.

Lineker se prevrtao po mokrom travnjaku na način koji je televizijskim kamerama izgledao kao oporavak od pada. Gledatelji koji nisu znali što gledaju, a to je bila velika većina, vidjeli su igrača koji leži na terenu nakon duela za loptu i koji se neobično trlja po travi. Komentatori su bilježili pad, možda bol, možda oznaku umora. Oni koji su znali, znali su. Suigrači koji su bili dovoljno blizu. Možda jedan ili dva irska igrača koji su prošli dovoljno blizu da osjete ono što se osjetilo.

Utakmica se nastavila. Lineker se digao. I nastavio igrati. Ovo je, ako se na trenutak zaboravi kontekst i gleda čisto kroz prizmu sportskog karaktera, gotovo nevjerojatan čin. Čovjek u najintimnijoj mogućoj nevolji, pred milijunima gledatelja, na otvorenom terenu bez ikakvog zaklona, nastavio je trčati, pozicionirati se, tražiti loptu, raditi posao kojim je tražio gol za pobjedu. Nije bilo dobacivanja protivnika niti ičega čime se moglo zaključiti što se dogodilo. Bio je to neki nepisani kod između profesionalnih nogometaša određenim zakonima dostojanstva koji vrijede čak i u najprizemnijim okolnostima.

Ispovijed

'Nikad nisam imao toliko prostora u utakmici kao što sam imao ostatak te večeri,' rekao je Lineker s osmijehom u intervjuu. 'Svi su me zaobilazili u velikom luku.'

Zamijenjen je u 84. minuti. Steve Bull je ušao. Lineker je otišao prema tunelu, prema svlačionici, prema tuševima koji su mu tog trenutka bili jednako vrijedni kao i Zlatna kopačka iz 1986.

Lineker je, s razumljivim razlogom, u godinama koje su uslijedile odbijao komentirati ono što su mnogi navijači vidjeli na snimkama i o čemu se spekuliralo. Neobično prevrtanje po tlu, neobično ponašanje. Snimke su, naravno, kružile. YouTube generacija je pronašla isječak, usporila ga, analizirala ga, podijelila ga. Lineker je bio svjestan da priča postoji negdje na periferiji javnog znanja, ali nije je ni potvrđivao ni negirao. A onda je, godinama poslije, jednostavno rekao: da, dogodilo se.

Na BBC Radio 5 Live je dao kompletnu ispovijed. 'Nikad nisam to javno priznao, ali istina je. Bila je to utakmica Svjetskog prvenstva. Nisam se osjećao dobro, bio sam bolestan na poluvremenu, ali nastavio sam s igrom. Lopta je otišla na lijevu stranu, pokušao sam uklizati, protegnuo sam se i onda sam se — opustio. Bio sam sretan što je kišilo. Nastavio sam igrati. Sjedio sam na tlu i sve se prosulo.'

Ova iskrenost, direktna, bez okolišanja, s britanskim suhim humorom koji ne traži simpatije, otvorila je vrata za nešto što se na internetu rijetko dogodi: zdravu zabavu bez okrutnosti. Lineker je incident prihvatio s lakoćom koja je bila jedini mogući odgovor na situaciju koja je bila nemoguće smiješna.

Na Twitteru, gdje je Lineker bio aktivan i popularan, razvila se jedna od trajnih šala britanske nogometne kulture. Svaki put kada bi Lineker nešto tweetao, o politici, o utakmici, o vremenu, netko bi odgovorio 'Gary Lineker je izvršio nuždu na terenu u Italiji 1990.'

Lineker je u početku smatrao to zabavnim, zatim pomalo dosadnim, zatim je dostojanstveno ignorirao. Ali nikad nije porekao. I nikad nije izgubio živce. Čovjek koji je zabio 48 golova za Englesku, koji je bio lice jednog od najemitiranijih sportskih programa na britanskoj televiziji, koji je prokomentirao više Mundijala nego što ih je igrao, prihvatio je da će u tom životopisu uvijek stajati Cagliari, kiša i taj trenutak u drugom poluvremenu.

Teret koji nosi s osmijehom

Na površini, ovo je smiješna priča. I jest smiješna, to ne treba negirati niti je pretvarati u nešto dublje nego što je. Ali postoji u njoj i nešto što nije samo smiješno. Čovjek koji nije rekao treneru da je bolestan jer je htio igrati, to je, na bazi instinkta, akt koji nije nimalo komičan.

To je sportaš koji stavlja momčad ispred sebe, koji ne želi biti razlog zašto je netko drugi morao igrati umjesto njega, koji 11. lipnja 1990. na Svjetskom prvenstvu vidi nešto što se ne smije propustiti čak ni po cijenu osobnog dostojanstva. I potom, kada se najgore dogodilo, nastavio je igrati. Nije tražio zamjenu, nije simulirao ozljedu da ode s terena, nije našao izgovor. Ostao je na travnjaku nakon incidenta i radio posao koji je morao odraditi.

Stuart Pearce i Chris Waddle su u polufinalu promašili penale nakon čega je Engleska ispala i nosili su taj teret na sebi dugo godina. Lineker nikad nije imao takav teret. Njegov je bio lakši, zabavniji, i sam po sebi neopasan. Ali i on je nosio nešto. I on je, s godinama, naučio nositi to, s osmijehom.